PojaveRadoznala Lola

Agorafobija, strah o kojem je mnoge ljude sramota pričati

tekst: Vesna Drakulic

Sve češće se dešava da ljudi jedni druge kritikuju zato što se na nešto žale. Time im uopšte ne pomažu, niti slikaju baš lijepu sliku o sebi samima. Jedna od stvari o kojoj se ljudi srame pričati je i strah od otvorenog prostora ili, stručno rečeno, agorafobija. Osobe koje se nose s tim parališu se od straha pri samoj pomisli od boravka na otvorenom, u gužvi, javnom prevozu, tržnim centrima, školama ili restoranima-drugim riječima, bilo gdje osim u njihovoj kući. Na sam spomen putovanja ili dešavanja njihovo srce počne lupati kao ludo.

U većini slučajeva sve počinje zbog straha od nekih određenih lokacija i to vjerovatno zato što su ljudi tamo imali napade panike. Boje se da će se to ponoviti ako ikada više kroče nogom na to mjesto. Čini vam se da to nema nikakvog smisla? Anksioznost je rijetko kad povezana s logikom. To je zvijer koja vas uvjeri u to da se u svakom trenutku može desiti najgora moguća stvar. Kada agorafobija izmakne kontroli ljudi se osjećaju kao da će bilo gdje osim kod svoje kuće imati napad panike. Postaju vezani za kuću ili pristaju da putuju samo u okruženje u kojem se osjećaju bezbjedno.

Wendy Wisner je prošla kroz sve to. Anksioznost ju je počela mučiti već u osmoj godini života. Za sebe kaže da djeluje kao mirna i pribrana osoba, a ne kao neko ko je nemiran, nervozan i stalno grize nokte. No, to je samo maska ispod koje se krije žena koja je već od ranog djetinjstva imala napade panike nakon čega nije smjela izaći iz kuće.

Foto: Pixabay.com

“Sa 16 godina sam se jako posvađala sa tatom i maćehom i zbog toga sam se osjećala nesigurno i kao da me niko ne čuje. Većinu vremena sam živjela sa majkom, a moj tata je živio na drugom kraju zemlje. Kao tinejdžerki mi je bilo teško da artikulišem koliko je životna situacija kod mog tate postala toksična i umjesto toga sam imala ogroman napad panike kada sam ga sljedeći put išla posjetiti”, otvoreno priča Wendy i dodaje: “Zatvoren prostor, 36.000 stopa iznad zemlje i odlazak u posjetu mjestu na kojem sam se osjećala emotivno ugroženom-bio je to savršen recept za napad panike.”

Wendyin napad panike je bio toliko jak da se više nije usuđivala putovati avionom. Nakon toga je uslijedio strah od prevoza, a poslije toga i strah od javnih mjesta na kojima je bilo puno ljudi. Bojala se svih mjesta sa kojih bi joj bilo teško pobjeći. Tokom školovanja je pokušavala što više izbjegavati takva mjesta zbog kojih je njen život bio ograničen. U to doba se osjećala kao da je potpuno sama. Nikome nije rekla koliko se njeno stanje pogoršalo i bila je sigurna da gubi razum. No, ispostavilo se da nije jedina koja se bori sa ovim problemom. Oko 1.7% ljudi pati od agorafobije i iako se to ne čini kao velika brojka, u pitanju su milioni ljudi godišnje.

“Moj instinkt mi govori da ima još više ljudi koji prolaze kroz ovo zato što je taj poremećaj često obavijen plaštom stida. Ljudi oklijevaju da o tome otvoreno pričaju. Razmislite, ko bi htio priznati da im je zbog anksioznosti teško izaći na večeru i naručiti burger, ili da im srce preskače pri samoj pomisli na kupovinu u tržnom cventru?”, priča Wendy.

Foto: Pixabay.com

Na kraju je Wendy otišla na psihoterapiju i tako je uspjela da koliko-toliko savlada agorafobiju. Narednih nekoliko godina se osjećala mnogo bolje. No, kako sama kaže, anksioznost je bolest koja traje cijeli život.

“Ljudi koji su skloni panici i agorafobiji znaju da te stvari nađu put kojim će svoje odvratne glave pomoliti natrag u naše živote. Meni se taj strah dva puta vraćao. Prvi je bio nakon 11. septembra i terorističkog napada na Svjetski trgovački centar. Tog dana sam bila u gradu i iako sam bila nekoliko blokova udaljena od Svjetskog trgovačkog centra doživjela sam traumu. Narednih nekoliko mjeseci mi je bilo veoma teško da budem na određenim mjestima u gradu zato što sam se bojala novog napada. Strah mi se drugi put vratio kad sam rodila prvo dijete. Moj stomak je uvijek bio osjetljiv, ali sam nakon porođaja patila od sindroma razdražljivih crijeva. Nije nimalo zabavno trčati u toalet sa djetetom koje vrišti. Dva puta se desilo da moj tvrdoglavi dvogodišnjak nije išao dovoljno brzo u kupatilo i tada sam se počela bojati da bilo gdje budem sama sa svojom djecom”, iskreno priča Wendy.

Psihoterapija joj je pomogla da se smiri, da izađe van i radi stvari kojih se plaši. Kako sama kaže, to se zove terapija izloženosti, zastrašujuća je, ali funkcioniše.

Kao pisac, Wendy je često dijelila svoja iskustva o anksioznosti i panici, ali je jedva spominjala agorafobiju. Za nju je to nešto sramotno i veoma joj je teško priznati da joj takve neracionalne misli diktiraju kako će živjeti.

Foto: Pixabay.com

“Iako sam sada relativno dobro, u meni uvijek ima tog straha. Uglavnom oklijevam prije nego što nešto isplaniram. Uvijek razmišljam o tome koliko dugo ću moći biti na nekom mjestu gdje ima previše ljudi. Stalno se plašim novog napada panike”, priznaje Wendy i dodaje da je odlučila podijeliti svoju priču sa drugima zato što je to najbolje što može učiniti kako za sebe, tako i za sve ljude koji muku muče sa agorafobijom. Želi im reći da je agorafobija stvarni problem, da nije neobičan i da nije sramota pričati o tome.

Wendy tvrdi da je najvažnije od svega to što postoji način da se pomogne ljudima koji pate od agorafobije. Iako se njima čini da se nikad neće osjećati bolje Wendy naglašava da je prava istina to da samo trebaju napraviti prvi korak i to će postati moguće. Njena poruka svima koje agorafobija zatvara u kuće jeste da vanjski svijet nudi mnogo lijepih stvari i da svi oni u njima trebaju učestvovati sa povjerenjem, lakoćom i radošću. Nemojte dozvoliti da vam agorafobija ukrade još jednu sekundu vašeg života.

Izvor: Scary Mommy

Zatvori reklamu