Praktična LolaŽivot

Majkama djece sa invaliditetom omogućiti da rade

tekst: Vesna Drakulic

Nezaposlenost je jedan od najvećih problema sa kojim se svakodnevno nose ljudi u Bosni i Hercegovini, a potraga za poslom, napredovanje u karijeri i dobri radni uslovi naročito su veliki izazovi sa majke djece sa invaliditetom. Pored poslovnih obaveza one imaju još jednu veliku odgovornost, a to je briga za dijete koje stalno treba njenu pomoć.

Jovana Džever, magistrica psihologije i KBT & REBT psihoterapeutkinja pod supervizijom u Psihološkom centru “SENSE” naglašava da je u BiH najveći problem taj što ne postoji sistematska podrška od strane države.

“Majkama djece sa invaliditetom je dodatno teže jer kod nas ne postoji sistemska podrška od strane države koja bi na adekvatan način olakšala i potpomogla proces roditeljstva tako da su roditelji djece sa invaliditetom u većini slučajeva prepušteni sami sebi. Važnost radnog angažmana je višestruko značajna. Svaka majka treba da radi, nevezano za to da li je rodila dijete sa invaliditetom ili ne i svako dijete je blagoslov i mali svijet za sebe. Razlika je u tome što bi majke djece sa invaliditetom trebale veću podršku od strane države koja izostaje”, objašnjava psihoterapeutkinja Džever.

Jovana Džever

Da bi se djetetu s invaliditetom olakšao život potrebno je mnogo vježbati kako kod kuće sa roditeljima, tako i sa defektologom. Nakon postavljene dijagnoze slijede učestali odlasci na razne preglede, intenzivni tretmani u bolničkim uslovima i brojne terapijske procedure. Sve to zahtijeva potpunu posvećenost porodice i zato je majkama veoma teško da usklade posao sa brigom oko svog djeteta. Nina Pupić, klinička defektologinja i asistentica na specijalnoj edukaciji i rehabilitaciji na Nezavisnom Univerzitetu u Banjaluci naglašava da je za majke izuzetno važno da rade kako bi više vjerovale u sebe i bile zadovoljnije same sobom.

“Zamislite poslodavca od kojeg se traži da sve to prihvati i nađe adekvatno rešenje za prijem majke u radni odnos ili poslodavca koji treba sve da uskladi  sa radnim zadacima koje zahteva već postojeće radno mesto. Rešenje svakako postoji , čak je i novim zakonom o radu verifikovano (Zakon o radu Republike Srpske ,Službeni glasnik’ broj 1/16 , član 110/111. ). Majke imaju pravo na  pola radnog vremena sa novčanom nadoknadom za puno radno vreme. Ukoliko bi se provodilo, svim zaposlenim majkama bi otvorilo šansu da u potpunosti budu produktivne, da mogu da doprinesu punim kapacitetima oko brige o detetu i da pruže maksimalnu finansijsku podršku porodici i, možda najvažnije, da se osećaju produktivnima, a ne zaglavljenima u ‘začaranom vrtlogu’. Benefit zaposlenih majki je višestruk, one trebaju da osete samozadovoljnost i samopouzdanje koje je sigurno narušeno počevši od prihvatanja novonastale situacije u porodici sa kojom se moraju nositi svakodnevno, preko psihofizičke iscrpljenosti pa sve do stanja apatičnosti“, objašnjava defektologinja Pupić.

Nina Pupić, klinička defektologinja i asistentica na specijalnoj edukaciji i rehabilitaciji na Nezavisnom Univerzitetu u Banjaluci

Kako djeca s invaliditetom rastu tako se mijenjaju i njihove potrebe, a ritam dana postaje drugačiji. U većini slučajeva se uključuju u obrazovni ili socijalni sistem zaštite, odnosno dnevni boravak za djecu pa majke mogu lakše usklađivati svoje radne obaveze. Međutim, potrebno je naglasiti da i to zavisi od stepena invaliditeta koje dijete ima. Prema riječima defektologinje Pupić veći stepen invalidnosti podrazumijeva manju funkcionalnu sposobnost, odnosno veći je stepen zavisnosti od pomoći drugog lica-u ovom slučaju majke.

Osim odlazaka na preglede kod doktora, vježbanja sa djetetom i poslovnih obaveza majke djece sa invaliditetom suočavaju se sa još mnogim izazovima.

“Nekom je izazov upisati svoje dijete u lokalni vrtić gdje primarno pripada i treba da bude, ali tetama u vrtiću se ne radi sa nekim ko naizgled izgleda drugačije, ne može da hoda ili nešto drugo, pa dodatno otežavaju nešto što bi trebalo da bude normalno. Mislim da je najveći izazov uspjeti izboriti se za svoje dijete kako bi dobilo priliku da raste i razvija se u skladu sa svojim mogućnostima u okviru sredine u kojoj živi. Nažalost, izazov predstavlja nešto što bi trebalo da bude normalno i da se podrazumijeva, ali činjenica je da neki roditelji vode lavovske borbe u procesu socijalizacije”, otvoreno priča psihoterapeutkinja Džever i dodaje da se majkama djece sa invaliditetom treba omogućiti prilika da rade u skladu sa svojim profesionalnim aspiracijama usklađenim sa potrebama djeteta. Kako za ljude koji nemaju djecu sa invaliditetom, tako je i za ove majke razumijevanje i dogovor sa poslodavcem ključ kvalitetnog radnog odnosa. Nerazumijevanje i nedostatak podrške sigurno nije produktivna strategija.

Kada majke uspiju da nađu posao kojim su zadovoljne ipak dolazi trenutak u svakom danu kad one odlaze od djece i to im, po mišljenu defektologinje Pupić, u većini slučajeva teže pada nego samim mališanima što je sasvim opravdano i razumljivo. Majke često brinu kako će njihovo dijete sada vježbati sa nekom drugom osobom, no defektologinja Pupić naglašava da se dobrom sinhronizacijom sve može postići.

“U zavisnosti od vrste i stepena poteškoća koje dete ima tretmanski rad se individualno koncipira. U većini slučajeva neodvojiv tim su stručnjak i roditelj. Tako da dete uglavnom radi kako u kućnim uslovima, tako i u specijalističkim centrima. Ako se dobro sinhronizuje ne bi trebalo biti nikakvih posledica na detetov napredak. Na primer, dok je majka na poslu dete vežba sa stručnjakom, a pre ili posle posla sa roditeljom“, objašnjava defektologinja Pupić.

Foto: Pixabay.com

Psihoterapija može mnogo pomoći majkama djece sa invaliditetom, ali nažalost, psihoterapeutkinja Džever otkriva da zbog dodatnih troškova  i djetetovih potreba one rijetko nalaze vremena za sebe. No, ukoliko ipak dođu na psihoterapiju najvažnije je postići to da se one riješe osjećaja krivice.

„U zavisnosti od njihovih problema i manifestacija radi se na različitim poljima psihoterapije. Najvažnija stvar jeste da one same ne osjećaju krivicu zbog toga što njihovo dijete nije ‘kao ostala djeca’ i da rade na tome kako bi unaprijedile postojeće mogućnosti. Gledamo sposobnosti, a ne nedostatke. Nema univerzalnih savjeta, radi se na onim pitanjima koja osobi predstavljaju problem”, objašnjava psihoterapeutkinja Džever.

Kako da se olakša život majki djece sa invaliditetom? Psihoterapeutkinja Džever naglašava da majka ne bi trebalo da ispašta zbog toga što rodi dijete sa invaliditetom i da država treba da joj pomogne da se pored toga što je majka ostvaruje i na profesionalnom planu. Ono što Bosni i Hercegovini definitivno treba je unapređenje procesa saoštavanja dijagnoze roditeljima, više inkluzivnijih vrtića i škola, kao i edukacije o različitostima. Invaliditet je sam po sebi jedna karakteristika, različitost koja kao takva nikako ne umanjuje vrijednost osobe koju karakteriše. I baš zato, majke kao majke trebaju određene beneficije u skladu sa individualnim potrebama djeteta. Situacija po tom pitanju u BiH je mnogo bolja danas nego što je bila prije desetak godina, no još uvijek se može raditi na tome da život bude lakši kako djeci sa invaliditetom tako i njihovim hrabrim majkama.

Zatvori reklamu