Ljudi s olovkama

Ljilja Šušnjar: Noć za sjećanje

Vraćao se kući vozeći polako kao da je htio da ta noć potraje što duže, da što više odgodi povratak kući. Ušao je u kuću, nije mu se spavalo ionako je već svanulo. Skuhao je kavu i sjeo za stol….

Ljudi s olovkama

Vraćao se kući vozeći polako kao da je htio da ta noć potraje što duže, da što više odgodi povratak kući. Ušao je u kuću, nije mu se spavalo ionako je već svanulo. Skuhao je kavu i sjeo za stol. Znao je da će žena sad ustati, da je čula kad je došao i da nije ni spavala. Čuo je kako se vrata sobe otvaraju i njene korake.

„O Bože zar ga nije mogla ni jedan dan ostaviti na miru“, pomislio je. Makar ovaj jedan, jebeni, dan. Kako će podnijeti sad njeno zvocanje, a tako je umoran

„Oooo dobro jutro!“ ušla je u kuhinju „Sjetio si se doći kući. Baš lijepo od tebe.“
„Moraš li'“ upitao je..“Možeš li makar jedanput ništa ne reći, umoran sam.“
„Aaa, gospodin je umoran. O pa, oprostite što vas gnjavim ali nije vas bilo cijeli dan i noć! Što bi trebala, poželjeti ti dobrodošlicu?“

„Možda bi za promjenu mogla biti ljubazna.“ Rekao je uzeo svoju kavu i krenuo napolje nije imao snage raspravljati se s njom, ne jutros. Bilo je ljeto i vani je bilo toplo.
„Kakva je to parfem?“ ciknula je kad je prošao pored nje.
Trgnuo se. „Kakav parfem?“
„Ženski!“, siktala je.
„Nemam pojma, od kud ja znam?! Vozio sam kolegicu kući. Daj me skantaj molim te i pusti me da popijem kavu.“

Izašao je vani i nadao se da neće izaći za njim. Nije, čuo ju je kako ljutito klapa stvarima u kuhinji. Udahnuo je duboko i zatvorio oči.

Već odavno puno toga nije bilo u redu. Trudio se, Bog mu je svjedok da je, ali ona je onim ženskim instinktom ćutila da nešto ne valja iako je na izgled sve bilo kako treba. Voli on nju barem se trudio da ju voli onoliko koliko je mogao. Bio je dobar muž,  nježan ali ona je, valjda, osjećala da nešto fali. Jebi ga to što fali, tome nije mogao ništa. Srce je imalo svoju politiku koja nije imala nikakve veze s njim. Trudio se zaboraviti, ne misliti, ne sjećati se mislio je da mu ide jako dobro. Bilo je dana, mjeseci pa čak i godine kad uopće nije mislio na nju, ali džabe valjda je bila utkana u njegovo biće, i ova je na neki,  ženski način to osjećala i nesvjesno bila ljubomorna. Nesvjesno je osjećala da on ne pripada njoj iako je po svemu izvana bio njen. Nije se znala nositi s tim i zato su svako malo izbijale svađe jer je ona uvijek imala nešto za prigovoriti, a on je bio umoran i željan ljubavi.

Voljela je njegova žena njega, samo je osjećala da on ne voli nju na način kako ona voli njega  i to ju je izluđivalo, a onda je ona izluđivala njega. Koliko čovjek mora ovako živjeti? Zar je cijena gluposti zaista mora biti ovako visoka, previsoka?

Ali zato je bio sjajan otac. Jako je volio svoju djecu i svu onu ljubav njima je darivao a oni su uzvraćali bezrezervno onako kako to samo djeca znaju. I na njihov odnos  je bila ljubomorna i uvijek je nešto prigovarala. Bio joj je vjeran sve ove godine, do sinoć. Neko zadovoljstvo prožme ga cijelog kad bi se sjetio prošle noći i nesvjesno se osmjehne. Još je osjećao njen miris, njene poljupce, dodire. Da, makar,prije nije bio tako glup! Da se, makar, znao izboriti za nju, da je, makar, bio hrabriji, uporniji. To „Da je makar“ izjeda ga cijeli život a sad kad zna što je propustio, to će ga uništiti.

Kako će se on iznijeti sa svim tim, kako će uopće danas preživjeti, a kamo li cijeli život? Danas mora umrijeti kako bi sutra nastavio živjeti. Vratio je šolju u kuhinju. Ona je prala suđe.

„Idem baciti đir s motorom“, rekao je morao je nekako razbistriti glavu.
„Baš fino. Bravo za tebe“, ironično je uzvratila.

Nije se obazirao, uzeo je kacigu sjeo na motor i krenuo. Disao je, napokon je disao! Stigao je na vrh brda odakle se vidjelo cijelo mjesto, sišao s motora i sjeo na suhu travu. Kao da je osjetio njene ruke kao ga obuhvaćaju s leđa, osjetio je njen miris, zario je ruke u dlanove i zaplakao. Plakao je gorko, kao malo dijete. Prvi put u životu je plakao. Jecaji su mu potresali tijelo. Ustao je i glasno je uzviknuo. Njegov uzvik prepun bijesa, krivnje i bola odjeknuo je praznim prostorom i vratio mu se kao jeka. Uzviknu je još jedanput, pa još jedanput.

Sad mu je bilo lakše, odahnuo je. Ponovno je sjeo premotao je cijelu noć u svojoj glavi, sjetio se svakog i najmanjeg detalja, svakog njenog dodira, poljupca, mirisa, načina na koji ga je gledala, svake sitnice. Kao da je to zapisivao negdje duboko, duboko u svoju memoriju kako nikada ne bi bilo izbrisano. Odlučio je to sjećanje spremiti negdje, u neki kutak srca gdje će ga pronaći svaki put kad bude teško, kad bude mislio da ne može dalje. Shvatio je da to što su se ponovno sreli i napokon voljeli nije kazna već sreća, sad je imao ne samo za što živjeti (živio je za svoju djecu) već je imao i od čega živjeti. Imao je mjesto odakle će crpiti snagu za svako sljedeće sutra. Mjesto koje pripada samo njemu i njoj. Nije li to već veliko i sasvim dovoljno, do sada nije imao ni to. Najedanput je osjetio neopisivu sreću. Opet je povikao ali ovaj put to je bio povik sreće, ne boli.

Nije li lijepo imati nešto što će ti kad se sjetiš toga izazvati neopisivu sreću? Bila je njegova makar jednu noć, sasvim dovoljno da shvati da je zapravo njegova cijeli život i da će zauvijek ostati njegova bez obzira s kim spava i živi. Kakav dobar osjećaj…

Sjeo je na motor i vratio se kući. Na ulasku veselo je ženi podviknuo „Vratio sam se!“ Nešto u njegovom glasu natjeralo ju je da se okrene i osmjehne.. dugo već nije. Kao da se napokon vratio da ostane, kao je napokon odlučio biti tu.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije