Ljudi s olovkama

Mali čovek: Kad okupim strahove

Strah me da će ti jednog popodneva, možda nekog poput ovog današnjeg ili pak nekog sunčanijeg, dosaditi način na koji ti (ne)pokazujem svoju ljubav. Da će te izmoriti moja neprestana briga o najbanalnijim stvarima. Da ćeš na moje poruke početi…

Ljudi s olovkama

Strah me da će ti jednog popodneva, možda nekog poput ovog današnjeg ili pak nekog sunčanijeg, dosaditi način na koji ti (ne)pokazujem svoju ljubav. Da će te izmoriti moja neprestana briga o najbanalnijim stvarima. Da ćeš na moje poruke početi da odgovaraš iz pristojnosti ili iz navike. Da ti neće prijati boja mog glasa. Da nećeš mnogo pridavati važnosti tome da li je taj glas uznemiren, a kamoli pokušati da ga umiriš.

Strah me da će tvoje oči naprasno prestati da me gledaju sa onom veselom radoznalošću sa kojom si me posmatrao one noći kada smo se prvi put sreli, dok još nisi znao ni moje ime. Da će tu radoznalost zamijeniti ravnodušnost. A ravnodušnost je najteže podnijeti. Strah me da će ti dosaditi moja neodlučnost.

Strah me da ćeš dobiti vrtoglavicu jer se već neko vrijeme zajedno vrtimo u tom vrtlogu rutina, nesigurnosti i strahova. Da će prestati da ti budu simpatične moje slabosti, štaviše da ćeš ih zamrzjeti. Da ćeš prestati da me grliš na semaforima. Da mi ljubiš ruku onda kad shvatiš da neka nepromišljena šala nije dobro prošla kod mene. Da ćeš prestati da me pravdaš pred drugima što se nisam pojavila na zajedničkom okupljanju.

Strah me je da me više nećeš željeti u svakodnevnim sitnicama. Dok se smiješ glupavim šalama svojih prijatelja, dok gledaš utakmicu, dok jedeš omiljeni kolač (a svaki je omiljeni!) , dok čitaš knjigu pred spavanje. Da nećeš primijetiti moje odsustvo kad si sa drugim ljudima. Da će ti u nečijem društvu biti prijatnije nego onda kada smo sami, ali da ćeš to skrivati da me ne povrijediš. Strah me da ti i ne slutiš zbog čega strahujem.

Strah me da će ti goditi što sam u drugom gradu. Što učim i nemam vremena da se vidimo, druga nedelja zaredom.

Strah me i da razmišljam o fakultetu i tome kako ću ga završiti. Strah me je da ću iz čistog bunta odustati od svog nauma koji sam zacrtala još kao brucoš. Strah me da će Italija ostati san. Strah me da ću otići u Italiju i shvatiti da je to trebalo da ostane san. Strah me da nećeš pratiti moj korak dok kao opijena hodam ulicama Rima.

Strah me da ću razočarati ljude koji me vole. Strah me da ću razočarati svoje roditelje (to je strah svakog djeteta!). Strah me da nisam ispunila ona njihova prikrivena očekivanja koja su imali prije dvadestak godina kad su u naručju držali bebu. Strah me da se iza tih čvrstih ličnosti kriju osobe sa istim ovakvim osjećanjima i strahovima, ali da mi nikada nisu dozvolili da to saznam.

Više od bilo čega strah me je da ću ponovo proći kroz epizodu anksioznosti iz koje svakog puta jedva izvučem živu glavu. Koja iz mene crpi svaki atom snage. Koja me preplavi i za sobom ostavi samo apatiju. Koju ne možeš objasniti nikom. Koja ti donosi osjećaj krivice. Koja stvori osjećaj da se stvari nikad neće vratiti u normalu (a pritom jedina želja  je da se stvari vrate u normalu).

Strah me da će mi zbog nje postati svejedno što me više ne držiš za ruku dok sjediš pored mene.  Što ne gledaš u mom pravcu da vidiš je li me nasmijala tvoja šala. Što i ne poslušaš moju omiljenu pjesmu. Što nema tvoje poruke za dobro jutro. Što se ne trudiš da me shvatiš. Što si zaboravio naš datum.

Strah me da ću početi smišljati razloge da se ne vidimo. I da će mi malo, po malo na kraju biti svejedno što mi je sve postalo svejedno. A to bi bio kraj. Od toga nema nazad.

Strah me je što se jedino osjećam svojom kad okupim strahove.

Pročitaj još

Od iste osobe