Lole iz komšilukaO životu

Depresija nije moda

tekst: Ana Kolar

„Pobijedila anoreksiju“, vrišti s neke naslovnice.

„Moja borba s depresijom“, ori se internetom.

„Kako sam priznao da sam gay“, još jedan senzacionalistički naslov samo da bi se prodale novine, članak, portal, rekli bi svi.

„Danas su svi depresivni. Svi su pobijedili neku anoreksiju i bulimiju. I nikad toliko pedera nije bilo kao sada“, pomislit će gotovo svi, a reći će mnogi.

Nemoj reći da neće jer i ti si čuo priče o tome kako nikad prije nije bilo toliko depresije, bolesti, homoseksualaca i kako je to sve zato jer je u modi, jer se radi o poznatima i o privlačenju pažnje. Sve i da ima nešto točno u tome, dvije stvari su nepobitna činjenica. Prva je da nikad više ljudi nije bilo na Zemlji u isto vrijeme, a druga je da nikad više ljudi nije javno izražavalo svoje mišljenje i osjećaje putem interneta i ostalih medija. Za početak, interneta prije par desetljeća nije ni bilo a društvene mreže broje tek desetak svjećica na torti.

Ima još jedno „nikad više“ ili, bolje, „nikad prije. Nikad prije nisu ljudi bili, barem prividno, toliko hrabri da kažu što im je, kako se osjećaju i tko im je privlačniji. I ne, niti bolesti, niti psihički poremećaji niti seksualna orijentacija nisu rezervirani samo za „poznate”. Nažalost ili nasreću, o njima se piše i o njima se čita. Slavicu iz Donjeg Miholjca ne zanima da Marta iz Babine Grede ima anoreksičnu unuku koja voli cure i antidepresive. Ako je i zanima, onda to sigurno neće saznati s neke naslovnice jer to nije profitabilno. I nema veze što nije, takve stvari, iako podižu tiražu, za ljude koji dijele slične ili iste situacije i probleme ni ne trebaju biti profitabilne.

Na stranu što netko zarađuje i što netko možda čak i izmišlja kako bi zaradio (takvi nisu vrijedni daljeg teksta) iz cijelog košmara proizlazi jedna dobra stvar. A to je da se običnom čovjeku približava nešto što mu je dotad bilo nezamislivo iz vrlo jednostavnog razloga, a to je da polako postajemo svjesni da nismo niti trebamo biti savršeni. Čak ni slavne osobe nisu savršene. I koliko god da se možda samo radi o novinarskom senzacionalizmu priznanje neke glumice da pati od depresije pomoći će barem jednoj nepoznatoj osobi da se prepozna i potraži pomoć. Jer depresija nije moda i može biti jako opasna.

Kad god čujem neke od spomenutih napada na javne osobe kako samo privlače pozornost, sjetim se kako sam i sama zagrizla u anoreksiju prije par godina i kako sam i jutros progutala antidepresive. I nije me sram toga kao što me nije sram što ne bojim kosu, imam celulit ili još uvijek nemam djecu. Sve to glatko stavljam u isti koš naziva ŽIVOT. Za mene je normalno biti, imati i iskusiti sve to jer to je moj život i pokušavam od njega napraviti najbolje što mogu i što mi odgovara. Pisanje o depresiji prije godinu dvije bilo je pravo „otkriće“ jer iako sam to radila iz isključivo sebičnih razloga, a to je da samoj sebi olakšam i pomognem, dogodilo se nešto neočekivano. Počeli su mi se javljati ljudi. Odasvud. Ljudi koje poznajem i ljudi koje vjerojatno nikad neću osobno upoznati. Tražili su me savjet, kontakt broj doktora, ispričali mi svoje priče i traume, olakšali si…

Iako nisam to očekivala bilo mi je drago da je tako ispalo jer to znači da ono što sam napisala ima neku težinu i pomoći će barem jednoj osobi, a to je neprocjenjivo. Zato mi ne smeta, dapače drago mi je da se sve više piše o stvarima koje „muče“ modernog čovjeka i koje su ovdje od pamtivijeka, ali smo ih gurali pod tepih kao da ne postoje.

Piši i govori o tome kako se osjećaš. Ne moraš javno. Možeš samo samome sebi. I ne boj se. Ne postoji ništa „krivo” u tome, nije to ispit s točnim i netočnim odgovorima.

Osvijesti sam sebi ono što te muči, ma što to bilo. Možda je sitnica i možda misliš da je bezveze, da prenapuhuješ i da je drugima oko tebe gore, ali znaj da nije. Ne postoji neka skala ili metar kojim ćeš izmjeriti svoje emocije i probleme i usporediti ih s nečijim drugima, zato se koncentriraj na svoje jer, vjeruj, „sitnica“ vrlo brzo i neprimjetno može prerasti u tvoj hod po rubu balkona, nedostatak ili višak kilograma, sna, koncentracije ili gubitak doticaja s ljudima do kojih ti je stalo. Ne želiš da ti se to dogodi. I kao što vrište s naslovnica razni naslovi u kojima se pronalaziš tako se ponavlja i ona „Svaki problem ima rješenje“. I stvarno ima. Dokle god si tu, dišeš i budiš se, nade ima. Samo ne zaboravi na sebe, i neka te ne bude sram tražiti pomoć, čitati ono što osjećaš da ti je potrebno i javiti se kome misliš da trebaš.

Kvragu, možeš i napisati da se bojiš praznog papira jer se bojiš onoga što bi mogao pretrpjeti ako na njega staviš svoje osjećaje. Bez brige, papir trpi sve, tvoje srce ne bi trebalo.

Do idućeg puta, ne boj se.

Zagrljaj,
A.

Zatvori reklamu