Praktična LolaŽivot

Sprcamo decenije, a ne znamo gdje je biblioteka

– Molim Vas, kako da dođem do biblioteke? – Joj, ne znam. – Izvinite, gdje se nalazi biblioteka? – Nemam pojma, nisam nikad bio tamo. Nisam nikad bio tamo. U biblioteci.  U jednom malom mjestu u Republici Srpskoj, u kojem…

Ana Tomić

– Molim Vas, kako da dođem do biblioteke?

– Joj, ne znam.

– Izvinite, gdje se nalazi biblioteka?

– Nemam pojma, nisam nikad bio tamo.

Nisam nikad bio tamo. U biblioteci.  U jednom malom mjestu u Republici Srpskoj, u kojem sve i da hoćeš tokom godina života na tom komadu lokalne samouprave, gazajući naokolo tek nekim čudom nisi bar nabasao na prag te institucije. Pa popustio radoznalosti i ušao unutra da vidiš kako je.

“Sramotno je da mladi u njihovom gradu ne znaju gdje se nalazi biblioteka, što sada jeste slučaj, ali šta očekivati kada se na promocijama koje mi organizujemo pojavi vrlo malo prosvjetnih radnika, pa i roditelja, koji bi na neki način trebalo da nam pomognu da dovedemo djecu u biblioteke i sklonimo sa ulice”, saglasna je Bojava Vučenović, direktorica Narodne biblioteke Kotor Varoš.

Priča za Lolu da, iako posjeduju impresivan broj naslova, tačnije više od 28.500 knjiga i skoro sve nove naslove koji se nude na sajmovima knjiga, imaju mali broj čitalaca. Ističe da imaju odličnu saradnju sa opštinom Kotor Varoš, kao i dobru novčanu podršku kada je u pitanju kupovina knjiga, ali bi im, dodaje, značilo kada bi na aktivnosti koje organizuju više dolazili zaposleni u opštinskoj upravi, jednostavno da vide šta to oni rade.

“Pokušavamo da akcijama besplatne članarine animiramo čitalačku publiku, ali to nije mjera koja daje rezultate, jer cijena od 10 i 15 maraka, koliko kod nas košta godišnja članarina za učenike, odnosno radnike, nije velika, čak se ljudi iznenade koliko je cijena niska. Imamo vjerne čitaoce, koji redovno dolaze, zovu nas, raspituju se, traže neke naslove, ali ostale je, čini se ponekad, jednostavno nemoguće privoljeti da prigrle knjigu”, ističe Vučenovićeva.

Detalj s početka teksta nije fikcija. Doživjela sam ga neki dan. Tračak nade budi to što je već bilo veče, ljudi umorni, a i padala je kiša, pljuštala. Sve nešto mislim da im se, prosto, nije dalo u tim uslovima budu ljubazni prema neupućenom putniku namjerniku. A shvatam da je i opšta slika podneblja gdje obitavamo, ponekad i više nego dovoljna da u ljudima ubije svaku volju.

“Imajući u vidu ekonomsku situaciju u kojoj se nalazimo, kod nas svi iz kuće čitaju na jednu karticu. Fleksibilni smo, dakle, po tom pitanju, pa ako je, recimo, jedan penzioner u kući, svi ukućani čitaju na njegovu karticu, a on još uz to ima jeftiniju članarinu”, kaže Danijela Balaban, direktorica Narodne biblioteke u Kozarskoj Dubici.

Mada, nije ovdje stvar samo u čitanju. Kao radnji. Čitanjem učimo promišljati. Stoga u bibliotekama mahom, govore nadležni, nastoje one najmlađe uvesti u čaroban svijet knjige, jer sticanjem navike čitanja od najranije dobi stvaramo buduđe ljude koji razmišljaju.

“Evo, baš sad obilježavama Dječiju nedjelju. Svake godine nam dolaze đaci prvaci, čitamo im priče, poklonimo im članske karte. Imamo za njih radionice subotom, pa kad oni vide kako je zabavno, ‘fensi’ mame ih ‘moraju’ dovesti u biblioteku. Takođe, imamo i kreativnu dječiju radionicu, okupimo 12 djece koja sama rade na pripremi predstave, pokažu da iz svake bajke može nastati prava predstava. Dolaze da ih gledaju drugari, vide da je u našoj kući lijepo, i eto, opet dobijete ponekog člana. Ne mora se u biblioteci svesti sve na puku promociju knjiga”, dodaje Balabanova.

Amerika, Japan i Njemačka drže u svojim rukama više od pola svjetske pijace knjiga. Norvežani, Nijemci, Belgijanci, Švicarci, Amerikanci… spadaju u narode koji u prosjeku daju najviše novca za knjige, ali i najviše čitaju. Samim tim imaju i najviše učenih ljudi. A mi, ako već nemamo novca pa nam je knjiga luksuz, imamo mogućnost da se s njom družimo na drugačije načine, a u bubliotekama ćete, vjerovali ili ne, uvijek pronaći neki kutak u kojem će vam dopustiti da prelistate neko štivo. I malo je otužno imati dovoljno za silikone, vještačko sve i svašta i auto od ne znam koliko konja, a biti siromašan za knjigu.

“Mi organizujemo, recimo, muzičko-poetske večeri, gdje spojimo muziku i poeziju i to sve na šetalištu ispred biblioteke. Takođe, imali smo kurs računara za penzionere ili predavanja na neku temu, tipa dijebetes, dođu ljudi koji nikada nisu bili u biblioteci, vide šta sve imamo i učlane se”, priča Balabanova za magazin Lola.

Da, vjerovatno nemamo biblioteke koja su ujedno i arhitektonska remek-djela. U svjetskim očima. Naše su poprilično skromne, u odnosu na fotografije koje možemo pronaći na internetu, od tamo negdje. Ne, mi nemamo sela u čijem se hotelu nalazi nevjerovatna kolekcija od čak 50.000 knjiga, poput one u portugalskom Obidosu. Naše su mahom socijalistička zdanja, naizgled možda siva, ali ušuškana u prekrasni parfem mirisa papira, mašte i znanje.

“Osnovni razlog malog broja čitalaca u bibliotekama, bez sumnje, je pojava i omasovljena upotreba interneta. To je razlog broj jedan, međutim, smatram da se popularnost knjiga može značajno povećati i da ta inicijativa mora krenuti od roditelja, preko škole i nastavnika pa do šire društvene zajednice”, naglašava Vučenovićeva.

Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce…

Pročitaj još

Od iste osobe