AktivizamHrabra Lola

Potresna priča majke čiji je sin zbog maltretiranja u školi sam sebi oduzeo život

tekst: Vesna Drakulic

„Peyton James je bio divan dječak, prelijepe crvene kose i sjajnih očiju i imao je fantastičan smisao za humor. Volio je životinje, putovanja autom, Minecraft, Lego kockice i sladoled od čokolade. Bio je moje dijete anđeoskog lica, a sada je moj anđeo na nebesima.“

Ovako priču o svom sinu počinje Jacki James. Prošlo je tri godine otkada je njen sin zauvijek napustio ovaj svijet. Rođen je devet sedmica prije očekivanog termina i proveo je 35 dana u bolnici. Doktori su ga mogli hraniti jedino putem cjevčice i bio je stalno prikopčan na čisti kiseonik. No, ono što se tada nije znalo je da kiseonik i tečna ishrana uzrokuju promjenu u gleđi njegovih trajnih zuba. Taj problem nije bio vidljiv sve dok mu nisu niknuli trajni zubi. I tada su ga djeca u školi počela zadirkivati zbog toga. Pitali su ga zašto ne pere zube i zašto su mu zubi tako odvratni. Peytonovi zubi su bili savršeno zdravi, samo su bili žuti. Djeca su ga zadirkivala i zbog boje kose, naočala i zbog toga što je bio niži od ostalih dječaka.

„Kako je rastao, Peyton se često pitao zbog čega su ljudi tako zli prema njemu. Pitao bi me: ’Mama, zašto ljudi jednostavno ne mogu biti ljubazni?’ Nikad nisam znala šta da mu odgovorim na to pitanje i zato sam ga pokušavala ohrabriti da on bude ljubazan. Govorila sam mu sve ono što roditelji govore svojoj djeci-da je poseban, pametan i voljen. No, kako djeca rastu roditeljske riječi blijede u poređenju sa onim što mu govore njegovi vršnjaci“, otvoreno priča Jacki.

Jacki James, Foto: YouTube screenshot

U novembru 2013. godine Peyton je prvi put pokušao da se ubije. Nekoliko dječaka iz njegove škole su ga godinama mučili. Počeo je da govori svojoj majci da bi njoj i njegovom tati bilo bolje bez njega i da više ne želi da postoji. Jacki i njen suprug su isprva mislili da dječak pretjeruje, no kada je on nastavio da govori takve stvari, shvatili su da imaju problem. Majka ga je odvela u hitnu pomoć, a oni su je uputili da potraži pomoć terapeuta. Peyton je uskoro počeo sa terapijom i izgledalo je da mu je bolje. No, to nije dugo trajalo.

U ljeto 2014. godine Jacki je dobila posao učiteljice u boljoj školi, a to je značilo da će Peyton morati da mijenja sredinu.

„Pomogla sam mu da shvati da je to značilo novi početak i da će nasilnici iz njegove škole biti stvar prošlosti. Bio je nervozan, ali i uzbuđen. U novoj školi je krenuo u osmi razred i tu se sprijateljio sa dječakom kojeg su zanimale slične stvari kao i njega. Nažalost, zadirkivanje i maltretiranje se nastavilo i u novoj školi. Peyton je bio laka meta zato što nije volio ono što su druga djeca voljela. Nije se bavio sportom, volio je seriju ’Dr. Who’, YouTube i anime filmove. Uskoro su ga djeca počela zvati ’gubitnik’ i ’štreber’. Bio je očajan. Ono što se promijenilo je bilo to da mi je prestao govoriti o maltretiranju“, iskreno priča Jacki.

Nakon mjesec dana u novoj školi Peyton je svojoj majci napokon priznao šta se dešava. Ispričao joj je da je otišao kod direktora i požalio se na jednog dječaka koji ga je maltretirao. Direktor mu je samo rekao da izbjegava tog dječaka. Jacki je pitala svog sina zašto joj to nije ranije rekao, a Peyton joj je na to odgovorio: „Mama, ti to ne možeš riješiti“.

Kada su stigli kući Peyton je otišao u svoju sobu i Jacki ga je pustila, misleći da mu treba malo mira.

„Nakon 20 minuta sam otišla u njegovu sobu da vidim da li je dobro i tada sam ga našla mrtvog. Objesio se od ventilator na plafonu Nije bilo nikakvog upozorenja, niti poruke“, kroz suze priča Jacki.

Očajna majka je brzo pozvala hitnu pomoć. Bolničari su mu 25 minuta pružali prvu pomoć, odvezli ga u lokalnu bolnicu, a zatim su ga helikopterom prebacili u dječiju bolnicu „Dell“ u Austinu, Texasu. Doktori su davali sve od sebe da ga stabilizuju i vrate u život, ali, nažalost, njegov mozak je pretrpio ozbiljne povrede. Peyton je 13.oktobra 2014. godine proglašen moždano mrtvim. Imao je samo 13 godina. Te iste večeri u 20:30 dao je svoj posljednji i najveći poklon ovom svijetu-donirani su njegovi organi, rožnjače i koža. Spasio je život šestero ljudi i pomogao im da žive bolje.

U znak sjećanja na svog sina Jacki je pokrenula kampanju “Kindness Matters”, Foto: YouTube screenshot

„Obamrla sam nakon njegove smrti. Ne sjećam se baš najbolje narednih nekoliko sedmica, ali u sjećanju mi je ostao razgovor sa majkom čija je kćerka Phoebe bila jedna od Peytonovih najboljih prijateljica. Ispričala mi je da je Phoebe plakala u školi i dječak koji je maltretirao Peytona je znao zašto ona plače. Rekao joj je: ’Uopšte me ne čudi. Taj dječak je bio čudak’. To je bio udarac koji me je ostavio bez daha. Nisam mogla da shvatim zašto bi jedna osoba odlučila da bude toliko zla prema drugom čovjeku. Iz tih njegovih riječi nije moglo proizaći ništa dobro, pa zašto je onda to rekao? Tada sam shvatila da smo kao nastavnici loše postupili prema našoj djeci. Objasnili smo im sve o nasilnicima i nasilničkom ponašanju, rekli im šta oni rade i savjetovali ih da ne budu takvi. No, nismo ih naučili kako da budu ljubazni jedni prema drugima. Pretpostavljamo da oni to znaju. Nadamo se da će, kada im kažemo da budu ljubazni oni znati kako, ali veoma često se desi da djeca ništa ne znaju o tome“, otvoreno priča Jacki. Znala je da mora nešto da uradi po tom pitanju i tako je nastala kampanja „Kindness Matters“ („Ljubaznost je važna“).

Jacki je prvo pokrenula Facebook stranicu „Kindness Matters“ sa ciljem da se na njoj dijele priče o ljubaznosti i da se ljudi podsjete da budu ljubazni jedni prema drugima, čak i kada to nije lako. Takođe je pokrenula i sedmični izazov ljubaznosti tokom kojeg su ljudi svake sedmice dobijali zadatak iz ljubaznosti koji moraju da izvrše. Isprva je tu stranicu pratilo samo nekoliko stotina ljudi. No, Jacki je uskoro dobila poziv iz svoje škole da održi govor na skupu „Nema mjesta za mržnju“. Tu je sa prisutnim ljudima podijelila Peytonovu priču i pokazala djeci koliko i riječi i ljubaznost mogu biti moćni. Otada do danas Jacki i njen tim su održali prezentacije u 38 škola širom Teksasa, a Facebook stranicu „Kindness Matters“ danas prati više od 29 000 ljudi.  Majice i narukvice „Kindness Matters“ su poslane u 50 škola i devet zemalja. U znak sjećanja na svog sina koji je želio biti veterinar Jacki je pokrenula stipendiju pod njegovim imenom na Univerzitetu veterinarstva „A&M“ u Teksasu. Nada se da će uspjeti da prikupe 25 000 dolara za stipendijski fond kako bi memorijalna stipendija „Peyton A. James“ postala trajni dodatak fondaciji „A&M“ u Teksasu. Najveća želja i nada Peytonove mame je da će uspjeti da promijeni kulturu društva i da svu negativnost i vrijeđanja ostavi u prošlosti. Kako sama kaže, stvaranje kulture ljubaznosti treba početi sa jednom osobom-pa zašto to ne bi bila Jacki ili vi?

Izvor: Reader’s Digest

Zatvori reklamu