Lole iz komšilukaO životu

Tuđi su prozori izgledali toplije, kod nas je uvijek bilo hladno

Htjela bih vam ispričati priču o svojoj majci. Voljela bih više govoriti o njoj, o njezinim večerama, o svim bojama njezinih ludila. Voljela bih više govoriti o njoj, a da zauzvrat ne dobijem poglede pune sažaljenja…jer ja nikada ne pišem…

Nina Bljak

Htjela bih vam ispričati priču o svojoj majci. Voljela bih više govoriti o njoj, o njezinim večerama, o svim bojama njezinih ludila. Voljela bih više govoriti o njoj, a da zauzvrat ne dobijem poglede pune sažaljenja…jer ja nikada ne pišem da bi me žalili. Pišem da bih ostavila trag. Pišem da ne bi nestali. Pišem da bih vas natjerala da mislite drugačije. Pišem da bih živjela. Pišem da bih bila živa.

Prvo sjećanje vezano za nju proganjalo me godinama. Sjedila je u kupaoni i plakala. Nisam se usudila pitati što joj je jer sam znala da odgovor neću dobiti. Kasnije su se njezine suze prestale stidjeti i plakala bi čak i kada joj uđem u sobu. Dugo sam te njezine tuge vezala uz rastavu braka i neuzvraćenu ljubav. Kasnije su mi rekli da je i vrlo mlada pokazivala znakove te bolesti koju ja ne nazivam bolešću. Svoju sam dualnost naslijedila od nje, rekla bih. Nekada dva lica moga bića izmjenjuju uloge nekoliko puta u istom danu. Volim ih promatrati kao netko treći. Dugi sam se niz godina bojala da nešto nije u redu sa mnom. Kasnije sam shvatila da su ta mijenjanja siguran put do cilja u kojem će se sve sjediniti.

II

Njezine sam depresivne faze vezala uz plavu boju. Zbog toga sam se kasnije bojala – i depresije, a osobito plave boje. Zidovi u mojoj sobi bili su različitih nijansi plave. Često sam plakala u plave jastučnice jer ona nije htjela ustati iz kreveta. Ležala bi u tišini i gledala u jednu točku. Težinu koju sam tada osjećala nikada nikome nisam opisivala, nikada je ni s kim dijelila. I dalje sam bila odlična učenica koja se pretvarala da njezina dva doma nisu ruševine koje, i kada bi se spojile, ne bi bile jedan cjeloviti dom. Dugo nisam mogla pisati ni govoriti o ovome. Uvijek bi me preplavio neopisiv osjećaj srama kada bi u školi govorili o okićenom boru i poklonima koji su dobili jer mi to nismo slavili. Depresija bi uvijek zakucala na vrata oko Božića i mama nije imala vremena za kićenje bora, pravljenje kolača i svečanog ručka. Kada bih se tih zimskih dana vraćala doma iz škole, uvijek bih zamišljala da je moja soba iza onih prozora koji su ukrašeni lampicama. Tuđi su prozori izgledali toplije – kod nas je uvijek bilo hladno. Imala sam dojam da joj je često jako neugodno. Neugodnost je nastupala nakon prve faze, koja ne mora nužno biti prva, no ja sam joj dodijelila to mjesto. Ogrnula bi se tugom kako je ne bi osuđivali zbog prve, a svi smo znali da to čine. Lijekovi koje je tada uzimala, lijekovi koji joj nikako nisu odgovarali, prikovali bi je za krevet. Nekada je jedva hodala i bilo je tužno gledati tugu koja je ovladala cijelim njezinim bićem. Teško je bilo biti njezino dijete kada je prolazila kroz ovu faza. Ova se faza povlačila zajedno sa snijegom. Zbog toga sam prezirala zime. Proljeće je mirisalo na juhu od rajčice, otvorene balkone i šareniju odjeću. Taj (vrlo kratak) period moja je mama bila moja mama. Taj (vrlo kratak) period bio je uvod u fazu koja je slijedila.

I

Iako svim drugim ljudima užasno nepodnošljiva, ova mi je faza bila puno draža od one druge. Skidala je sve slojeve plave sa sebe i oblačila se u leptire, cvjetiće i lakirane cipele. Puno bi pričala, a malo toga rekla, no meni to nikada nije smetalo. U toj bi fazi pisala pjesme koje nisu imale smisla i koje su me znale nasmijati do suza. Naš bi se dom pretvorio u mjesto na kojem se sudaralo mnoštvo ljudi koji se nikada prije nisu našli za istim stolom. Pravila je večere na koje su bili pozvani lokalni pijanci, bivši narkomani i svi oni koji nikada nisu imali dom. Često mi je to bilo zabavno, a nekada sam zbog toga bila ljuta. U naletima ljutnje izbacila bih sve van i svi bi me slušali – unatoč tomu što sam bila dijete. Više od svega voljela sam njezina kuhanja. Prva joj je faza dozvoljavala da eksperimentira s hranom. Bila je brza i okretna i na svaki moj upit odgovarala je potvrdno. Moji su je prijatelji obožavali jer nas je uvijek poticala da budemo drugačiji od drugih. Njezina je kosa tih dana bila veselija. Nosila je ružičaste pramenove i nije ju bilo briga što drugi misle o tome. Mislila je da može sve i često su joj se smijali zbog toga. Voljela sam gledati je dok pleše. Bosim bi nogama tapkala po onih nekoliko plavih pločica u našoj kuhinji. Bila sam sretna iako sam znala da ova sreća ne traje dugo. Da bi spriječili širenje njezinog ludila, poslali sve cvjetiće i leptire na počinak, lakirane cipele spremili u ormare, morali su je zatvoriti u psihijatrijsku ustanovu. Jednom bi se godišnje tamo pretvarala u zombija. Sestra i ja smo mrzile to mjesto. Njezine kristalno plave oči postale bi mutne. Pričala bi nepovezano i njezine pjesme više nisu bile ni smiješne. Uskoro će uslijediti druga faza i ja ponovno neću dobiti poklon za Božić.

0

Njezine su se faze počele mijenjati sve brže i brže. Nekada je nismo mogli uhvatiti pa bi pobjegla u Njemačku gdje je vodila neke druge živote. Vjerovala sam da je tamo sretna i često sam plakala što nisam bila starija kada su se događale sve te stvari. Mislim da bi joj danas bilo puno bolje i da bi joj moje riječi bile velika utjeha. No, bila sam samo dijete. Dijete koje je moralo odrasti nasilu. Dijete koje nije bilo dovoljno spretno da sjedini njezina dva ludila u jedno koje će trajati zauvijek. Nedavno sam shvatila da sam u glavi izmislila cijelu jednu priču u koju sam dugo vjerovala. Sestra, mama i ja konačno smo otišle na ljetovanje. Dugo sam mislila da to mjesto doista postoji. I dalje znam kako izgleda plaža na kojoj smo se kupale i restoran u kojem smo večerale. Um je opasna stvar i njegovi nas trikovi mogu prevariti bolje od bilo čega. Imala sam sedamnaest godina kada sam je pronašla. Njezin je odlazak srušio moj cijeli svijet. Do sedamnaeste godine spavala sam s njom u krevetu. Nikada nisam upoznala osobu koja je toliko bila vezana za majku. Bilo mi je potrebno gotovo deset godina da si oprostim što nisam bila brža, spretnija i starija.

Nikada ne osuđujte tuđa ludila. Idite ukorak s njihovim fazama i osluškujte sve ono što vam se ne usude reći. Nečije se tuge teško izgovaraju i drugačije pišu. Nikada ne osuđujte tuđa ludila jer nikada ne znate koliko je koraka udaljena nulta faza.

Pročitaj još

Od iste osobe