Praktična LolaŽivot

Zašto je važno da sa djecom pričate o mentalnom zdravlju?

tekst: Vesna Drakulic

Anksioznost i depresija sve češće pogađaju i djecu, a ona uglavnom ne znaju kako da se s tim nose. Književnica Candace Gagner je kao dijete prošla kroz mnoge neprijatne i traumatske stvari koje su je zauvijek promijenile kao osobu. Danas je u braku i ima dvoje djece sa kojom otvoreno priča o duševnoj bolesti koja sa sobom nosi anksioznost i depresiju

“Duševna bolest je odavno prisutna u našoj porodici, ali ja nisam shvatala koliko je ona raširena sve dok se i sama nisam suočila sa anksioznošću i depresijom. Postoji više razloga zbog kojih ja danas razgovaram sa svojom djecom o toj temi i obavezno im uvijek spomenem istoriju te bolesti u našoj porodici. Moja djeca su predisponirana da obole od te bolesti, a da za to nisu uopšte kriva. Zbog toga se ja osjećam veoma krivom radi nečega nad čim nemam kontrolu. Jedini način da se izborim sa tom krivicom je da sa svojom djecom otvoreno i iskreno razgovaram o tome”, iskreno priča Candace.

Candace se sa depresijom počela boriti još u osnovnoj školi. Roditelji su joj se razvodili, u školi su joj se djeca smijala i maltretirala je, a kod kuće se nije osjećala sigurno. Gledala je kako njena majka ima promjene raspoloženja, ali nikad joj niko nije rekao zašto se to dešava. Malena Candace nije shvatala šta nije u redu, kako s njenom majkom, tako i s njom.

“Imala sam sedam godina, napadi panike su se dešavali sve češće i tada je moja baka odlučila da se umiješa. Utješila me pričajući o svojim mukama (pokušajima samoubistva, pobačaja i depresije), odvela me je prvi put kod terapeuta i pomogla mi da nađem odgovarajući lijek. Njoj sam mogla reći sve što mislim i ona me je stalno podsjećala da nisam slomljena i da sve to nije moja krivica. Tada sam mogla početi sa oporavkom”, otvoreno priča Candace.

Foto: Pixabay.com

U svom životu Candace se nekoliko puta borila protiv depresije, pomišljala je na samoubistvo, patila je od poremećaja u ishrani, ali, kako sama kaže, kroz sve to je mnogo naučila o duševnoj bolesti koja je pokušavala da kontroliše njen život. No, njena djeca znaju zašto ima dana kada se njihova mama ne smije. Ne ignorišu trenutke kada se ona ne može koncentrisati na ono što joj govore. Svakog dana njena djeca svjedoče tome da njihova majka još uvijek pomalo pati od opsesivno-kompulsivnog poremećaja ličnosti. Candace naglašava da se ona ne želi pretvarati da je nešto što nije pred svojom djecom, već da ih hoće informisati o tome kroz šta su prolazili članovi njihove porodice, šta su pokušavali i kako ti poremećaji mijenjaju rad ljudskog mozga. Sve to im govori u nadi da će njena djeca jednog dana moći biti proaktivna ako se ustanovi da boluju od slične bolesti. Ukoliko ostanu zdravi, imaće više saosjećanja prema ljudima koji se bore sa tim problemima. I upravo zbog toga Candace je otkrila sedam razloga zbog kojih svaki roditelj treba sa svojom djecom razgovarati o duševnoj bolesti.

Zato što djeca to viđaju svakog dana

Prema podacima Nacionalne akademije nauka jedno od petero djece živi sa roditeljem koji pati od depresije. Candace ističe da se ona nigdje ne može sakriti od svoje bolesti. Radi od kuće, majka je dvoje djece i pretvaranjem da je sve u redu bi samo privremeno sakrila svoj bol. Ona smatra da je bolje biti iskren u vezi toga jer bi samo još više zbunila i traumatizirala ljude oko sebe kada bi je odjednom vidjeli u lošem stanju. Želi pokazati svojoj djeci da to nije njena krivica i da ona može nositi taj teret na leđima, ali da isto tako može biti i mama.

“Ovi poremećaji me ne definišu i ako moja djeca jednom budu prolazila kroz istu stvar, ni njih to neće definisati. Sasvim je u redu priznati da nešto nije u redu, razgovarati o tome kako to sve utiče na ukućane i objasniti načine na koje se trudite oporaviti”, objašnjava Candace.

Foto: Pixabay.com

Zato što djeca moraju znati sa čim se bore

Candacina djeca provode dosta vremena s njom i vrlo dobro mogu da vide šta depresija i anksioznost znaju napraviti čovjeku. Budući da je Nacionalni institut za mentalno zdravlje saopštio da svake godine 25% odraslih ljudi obolijeva od duševne bolesti Candace naglašava da je veoma važno pričati o tome kako su djeca tih roditelja više izložena riziku od duševne bolesti nego njihovi vršnjaci čiji su mama i tata mentalno zdravi. Osim toga, Candace tvrdi da su veoma važni i faktori okruženja. Ona je u djetinjstvu prolazila kroz emotivni i psihički pakao, ali to nije slučaj sa njenom djecom.

“To ne negira genetske predispozicije, ali upućuje na načine na koje možemo proaktivno djelovati da spriječimo bolest”, objašnjava Candace.

Zato što djecu treba učiti da saosjećaju sa drugim ljudima

Candace želi da njena djeca vode računa o svom mentalnom zdravlju i zato s njima razgovara o svemu sa čim se bori. Želi da njena djeca budu ljubazna prema ljudima koji se svađaju iza zatvorenih vrata, da se zauzmu za sebe i druge.

“Kako moja djeca mogu donijeti pozitivne promjene u ovaj svijet ako ne znaju ništa o depresiji ili kako da prepoznaju simptome da neko oko njih želi sam sebi oduzeti život? Znanje i saosjećajnost su ključni za poboljšanje mentalnog zdravlja”, objašnjava Candace.

Zato što morate biti odgovoreni

Candace ne želi da se oslanja na podršku svoje djece kada je uhvati depresija. Ona sa njima ne priča o svemu tome samo zato da bi je djeca bolje shvatila kao osobu, već i kako bi preuzela odgovornost za svoje postupke. Vodi računa o samoj sebi, a razgovarajući sa svojom djecom ostaje prisebna.

Foto: Pixabay.com

Zato što je to dio vas

Iako mnogo puta poželi da duševna bolest nije dio nje Candace zna da je to jednostavno tako. Ne može joj pobjeći, ali se nada da jednog dana možda neće igrati toliko značajnu ulogu u njenom životu. No, sada je to tako i njena djeca to trebaju znati.

“Duševna bolest ne mijenja ono što ja jesam i ne utiče na jačinu ljubavi prema mojoj djeci”, iskreno priča Candace.

Zato što djeca moraju biti proaktivna

Candacina kćerka već pokazuje znakove depresije i anksioznosti, imala je nekoliko napada panike, a raspoloženje joj se mijenja isto kao i njenoj baki. Candace samu sebe pokušava da podsjeti da je za to djelimično kriv i pubertet jer se raspoloženje mijenja zato što se mijenjaju i hormoni.

“Ja sam sa 11 godina preživjela seksualnu trauma, emotivno i fizičko zlostavljanje, te krizu identiteta kada sam saznala ko je ustvari moj biološki otac. Samopovređivanje i poremećaji u ishrani su vladali mojim životom. Najgore od svega je bilo to što niko sa mnom nije razgovarao o tome šta to znači, niti kako da se nosim sa traumama i svojim reakcijama na njih”, iskreno priča Candace i dodaje da, ako primjetite da se povlačite u sebe, imate probleme sa spavanjem i mijenjate način ishrane vrijeme je da potražite pomoć

Zato što to nije nešto čega se trebate sramiti

Candace naglašava da ona sa svojom djecom o svemu tome priča zato što to nije uradila sama sebi i zato što nije kriva za svoju duševnu bolest. To je van njene kontrole. Ona ističe da duguje svojoj djeci i samoj sebi da sruši stigmu koja se kao plašt obavija oko ovih poremećaja tako što će o svemu otvoreno i iskreno razgovarati.

“Pričom o tome neću pomoći samo sebi već i drugim ljudima koji pate u tišini. Pomoći ću da neko primjeti simptome ovih poremećaja kod djece. Pomoći ću majkama da se obrate doktoru zbog postporođajne depresije. Pomoći ću očevima koji razmišljaju o samoubistvu, a srame se da pričaju o svojoj depresiji iz straha da će ih ljudi izbjegavati”, objašnjava Candace.

Zapamtite-nikad se ne može previše pričati o mentalnom zdravlju. Nikada nemojte prestati da pričate o tome.

Izvor: Romper

Zatvori reklamu