FeminizamHrabra Lola

Ne pravi šalu od žene

tekst: Redakcija
Marilyn Monroe je bila seksualno zlostavljana u djetinjstvu. Nikada nije bila subjekt vlastite seksualnosti, već objekt sveprisutne seksualizacije. Iskovana u kalupu seks simbola, Monroe je zapravo bila seks žrtva. Njene se priče prisjećam danas jer – koliko još kolica ispred Sabora, poticanja silovatelja i muškaraca koji jašu na maternicama žena, žena koje dijele na dvije podvrste – prvo seksualne objekte, a zatim strojeve za rađanje?

“Ono što zapravo želim reći jest:  Svijetu danas treba stvaran osjećaj zajedništva. Svi mi: zvijezde, radnici, crnci, židovi, Arapi. Svi smo mi braća. Nemojte napraviti šalu od mene. Završite intervju s onime u što vjerujem”. To je posljednja stvar koju je u posljednjem intervju u svom životu izrekla Marilyn Monroe. Ali, kako tvrdi Patricia Newcomb, Marilyna prijateljica i tajnica, ta izjava u konačnici nije uvrštena u intervju. Marilyn je, kroz lik od njenog djela stvoren, kao i za života, često završavala upravo u scenarijima kojih se najviše bojala – don't make me a joke.

Mračnom šumom kojom je Monroe koračala – Hollywoodom, ovih se tjedana prolomila vijest o stotinu zala poznatog i utjecajnog producenta Harveya Weinsteina, a sve je počelo kad je New York Times krenuo raskrinkavati njegovu mrežu laži i seksualnih zlostavljanja –  koja se navodno plela čak trideset godina. New York Times je objavio priču koja je nastala dugotrajnim novinarskim istraživanjem, intervjuiravši njegove trenutne i bivše zaposlenike, gledajući sudske spise, prepiske e-mailom, korespodenciju unutar Miramaxa i tvrtke Weinstein Company, koje je Weinstein vodio.

Način na koji su pojedine žene istupile u slučaju Weinstein i objašnjavale dosadašnju šutnju – šutnju iz osjećaja srama i krivnje, podsjetio me na Monroe. Točnije, jasno je ocrtao obrise onoga što bi se moglo nazvati pukotinama priče o Monroe. A te su pukotine sadržane upravo u onome don't make me a joke, u vapaju da je se shvati ozbiljno, u vapaju koji, ako biva ignoriran, vodi do daljnje nesigurnosti, produbljenja osjećaja srama i osjećaja krivnje.

Priča o Monroe odzvanja mi ovaj tjedan i dok Vice Batarelo iz udruge Vigilare s dvanaest dječjih kolica ispred Sabora poručuje kako i silovane žene moraju roditi, jer “zašto bi dijete bilo kažnjeno zbog zločina koji se dogodio?”, a ministar zdravstva Milan Kujundžić novinarima govori kako “život počinje začećem”, dok o pitanju ratifikacije Istanbulske konvencije pak komentira kako “nije upoznat”.

Kako uopće ide ta priča i zašto je i danas bitna, barem na simboličkoj razini?

Kada je Marilyn bila dijete, njena je bolesna majka Gladysinstitucionalizirana. Nakon toga je Monroe promijenila 11 skrbničkih domova, a jednu godinu je provela i u sirotištu u Los Angelesu. Kada je s devet godina završila u sirotištu, bunila se i inzistirala da nije siroče, da ima majku – to je tvrdila do kraja života, uvijek kritizirajući način na koji je njena majka institucionalizirana i takav pristup liječenju psihičkih bolesnika.

Svoje je djetinjstvo u bilješkama iz 1962. godine opisala kao “nedostatak bilo kakve dosljedne ljubavi i brige. Rezultat je bio nepovjerenje i strah od svijeta. Kakva je korist bila od svega toga? Ništa osim onoga što me to iskustvo naučilo o osnovnim potrebama mladih, bolesnih i slabih… Osjećam veliku povezanost sa svim prognanima i progonjenima na svijetu.”

Ono što leži duboko u srži djetinjstva Marilyn Monroe, gusto i mračno, ruku pod ruku s neimaštinom i manjkom obitelji, jest seksualno Trilling ističe i nedostatak prijatelja kod Monroe, osobito žena, “za čijom je zaštitom i podrškom njezina ekstremna ranjivost vapila tako izravno”zlostavljanje. U knjizi Lois BannerMarilyn: The Passion and the Paradox, analiziran je način na koji je poslijeratna mizoginija i seksualno licemjerje utjecalo na oblikovanje lika i djela Monroe. Banner donosi kroniku odrastanja Monroe, seljakanja iz jedne udomiteljske obitelji u drugu, tumači evangelizirani odgoj kojemu je Monroe bila izložena i naposljetku – brojne slučajeve seksualnog zlostavljanja u periodu odrastanja.

Primjerice, u dobi od jedanaest godina Monroe je usvojila najbolja prijateljica njezine majke Grace McKee i njen novi muž, Ervin Silliman, “Doc” Goddard. Doc je Monroe opetovano seksualno napadao, što ju je prisililo da se preseli. Drugi slučaj se dogodio kada je bila u srednjoj školi, poslana da živi s jednom od svojih teta u Kaliforniji, gdje ju je na kraju zlostavljao jedan od tetinih sinova, pa se ponovno odselila.

Prema knjizi Barbare Leaming Marilyn Monroe, skeptici su Monroe često pitali zašto o zlostavljanju nije progovorila ranije u životu, zašto je čekala. Kako se to pokazuje i u slučaju Weinstein, nije neuobičajeno za osobu koja je bila zlostavljana da o zlostavljanju ne progovori (posebno ako su s druge strane moćnici koji te olako mogu ušutkati), ili da pak progovori tek kasnije u životu. Presudnu ulogu u čitavom procesu često ima podrška, primarno podrška drugih žena – koje su same bile zlostavljane i o tome otvoreno svjedoče, prelazivši iz žrtava u svjedokinje i borkinje.

Marilyn je bila iznevjerena i od strane žena – neposredno nakon njene smrti, jedna od rijetkih koja je o Monroe pisala s empatijom bila je Diana Trilling, koja je žalila zbog ismijavanja Marilynine želje za obrazovanjem i njezine hiperseksualiziranosti koja je ostavila “veliku prazninu gdje bi joj istinska seksualnost pružila osjećaj za sebe kao osobu”.

“Ono što proizlazi iz našeg ruganja jest nevjerica da bi netko tko je toliko seksi trebao čitati Dostojevskog. Ideja da bi netko sa seksualnim prednostima Marilyn Monroe htio išta drugo osim voditi ljubav oduzimala nam je nagrađivanu iluziju, iluziju da je dovoljno seksualnih mogućnosti zapravo dovoljno svega”, piše Trilling. Trilling ističe i nedostatak prijatelja kod Monroe, osobito žena, “za čijom je zaštitom i podrškom njezina ekstremna ranjivost vapila tako izravno”.

Dugotrajni učinci osjećaja da osoba nema vrijednosti osim seksualne – teret su koji je Monroe toliko očigledno dijelila s brojnim drugim ženama svoga vremena. Dodatno, za osobu koja je bila seksualno zlostavljana, pogotovo u djetinjstvu i adolescenciji, osjećaj isključivo seksualne vrijednosti nerijetko ostaje doživotan teret – način na koji osoba sama sebe procjenjuje, ostvaruje i valorizira.

Monroe zbog toga nikada nije bila subjekt vlastite seksualnosti, već objekt sveprisutne seksualizacije. Iskovana u kalupu seks simbola, Monroe je zapravo bila seks žrtva.

U jednom od intervjua, Monroe se prisjetila i glumica Jane Fonda, progovorivši upravo o načinu na koji ju je oblikovalo seksualno zlostavljanje i koliko je u javnom prostoru i u društvu uvijek gravitirala ženama – i djeci.

“Ključno za razumijevanje Marilyn jest to da je bila seksualno zlostavljana. To mijenja sve. Kako se događa s djevojkama koje su zlostavljane u djetinjstvu, u njoj je rano bilo  te seksualne energije koju su muškarci odmah primjećivali, ali je zapravo bila uplašena i krhka, slomljena od početka. Voljela me zato što sam i ja bila takva. Sjećam se jedne proslave kod Leea Strasberga. Marilyn je ušla u prostoriju, a muškarci su počeli drhtati od želje, ali ona je odmah prišla meni. Kao da se sa mnom osjećala sigurno.. Ako je u prostoriji bilo djece, kada bi bila kod nekoga za vikend i prisutna su bila i djeca, čitavo bi vrijeme provodila s njima. Nije se osjećala sigurno na ovom svijetu i bila je iskorištavana”, priča Fonda.

U svemu tome Monroe je naposljetku  ostala i nedostojna kreiranja vlastitog narativa. Baš kao i Ana Magaš. Baš kao i brojne žene koje je zlostavljao Harvey Weinstein.

Pitanje je – koliko vremena treba proći da se žene shvati ozbiljno? Koliko vremena dok nam (svima nama) odgovor ministra “nisam upoznat” – na pitanje o ratifikaciji konvencije koja je ključna u sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji – ne bude apsolutno neprihvatljiv?

Koliko još kolica ispred Sabora, poticanja silovatelja i muškaraca koji se uvlače u maternice žena, žena koje su spremni podijeliti na dvije podvrste –  prvo seksualne objekte, a zatim strojeve za rađanje? Koliko još raznesenih ljudi jer DORH procjenjuje da šesnaestogodišnjakinja nije izričito rekla “ne” muškarcu koji ju je bacao na pod u šatoru i silovao? Koliko još nedovoljno silovitih silovanja, na svim razinama?

Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

H-alter.org – Ivana Perić

Zatvori reklamu