LjudiRadoznala Lola

Moja majka, premorena super žena

Da li ste nekada bili toliko umorni da ste zaspali stojeći na nogama? Marisa Bate nije ni znala da je to moguće sve dok nije vidjela kako se njenoj mami sklapaju oči u prepunom putničkom vozu. „Bio je školski raspust…

Vesna Drakulic

Da li ste nekada bili toliko umorni da ste zaspali stojeći na nogama? Marisa Bate nije ni znala da je to moguće sve dok nije vidjela kako se njenoj mami sklapaju oči u prepunom putničkom vozu.

„Bio je školski raspust i mama nas je vodila u dnevni boravak u Londonu. Kretali smo rano ujutro iz naše kućice u Wokingu, Surreyu. Meni bi ustupila zadnje slobodno mjesto u vozu, a ona bi stajala, držeći se jednom rukom za šipku. Glava joj je iz trenutka u trenutak bila sve teža, brada joj se spušatala prema vratu, a disanje joj je uskoro postajalo duboko i sporije. Zaspala bi na nogama. Vrijeme je jurilo pored nas, a ona je nekako uspijevala da barem na trenutak uhvati još malo toliko potrebnog sna. Ljeti bi za vrijeme pauze za ručak drijemala u parku St. James. Uveče bi sjela na sofu i oči bi joj se sklopile za nekoliko sekundi. Da je brat ili ja nismo zovnuli, čaša bi ispala iz njene ruke i vino bi se prolilo“, otvoreno priča Marisa.

Marisina majka je uvijek bila umorna. Bila je to, prema riječima njene kćerke, super žena koja je osamdesetih godina prošlog vijeka pokušavala da ima sve.

„Moj otac nas je napustio kada je moj brat imao četiri godine, a ja samo tri sedmice. Sigurna sam da nema ništa teže nego biti samohran roditelj malog djeteta i bebe, ali mojoj majci nije bilo lako ni na poslu. Alarm bi joj zvonio u 05:15. Hodala je po mraku da bi produžni kabl spustila kroz prozor do auta kako bi uključila malu grijalicu zato što je grijanje u automobilu bilo pokvareno, a ona nije imala novca da ga popravi“, iskreno priča Marisa.

Foto: Pixabay.com

Marisina majka je radila od šest ujutro do jedan sat popodne. Radni dan je provodila pokušavajući da objasni novinarima zašto su funkcioneri nešto rekli ili uradili. Za to vrijeme, njenu djecu su čuvale dadilje. Kada bi došla kući, labrador Mermite bi sjeo pored nje na sofu i stavio joj šapu na rame, kao da je i on mogao da vidi koliko je umorna. Marisa ističe da tokom osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka samohranim majkama uopšte nije bilo lako da rade.

„Sjećam se da su je u nedjelju zvali s posla da dođe u centralni London. Plakala sam jer je morala da ode sa ručka s nama. Kada je stigla na posao shvatila je da su je samo testirali, da uopšte nije bio u pitanju hitan slučaj. Stalno je žrtvovala svoje vrijeme i osjećaj za samu sebe“, priča Marisa.

Ono čega se ona posebno sjeća jeste kuća u koju su se preselili nakon što ih je otac napustio. Njihov novi dom je imao samo dvije spavaće sobe. Kada su ona i njen brat prerasli krevete na sprat, njihova majka im je ustupila svoju sobu, a ona je otišla da spava u podrum iako dolje nije bilo prozora. Njen krevet je morao biti presječen da bi stao u podrum.

Bez obzira na sve, Marisa je bila ponosna na svoju mamu. Njen posao joj je djelovao uzbudljiviji od svega čime su se bavili očevi njenih prijateljica. Danas naglašava da iako njena majka često nije mogla da dođe na svečanosti i priredbe u školu nikad se nije ljutila na nju zbog toga. Uvijek se ponosila svojom mamom.

Foto: Pixabay.com

„Mamin rad je bio čista suprotnost od onoga kako su ga godinama opisivali u novinama. Njena karijera je bila potpuno posvećena mom bratu i meni-ne samo da bi mogla priuštiti da nas pošalje na putovanja sa školom, već i da nam pokaže šta žene mogu da urade i šta mi zauzvrat možemo da učinimo“, objašnjava Marisa.

No, jedan osjećaj je često mučio Marisu. Bila je to krivica. Kako je odrastala postajala je svjesnija majčine neprestane žrtve i iscrpljenosti koje su trajale decenijama, a sve to da bi Marisi i njenom bratu život bio bolji.

„Prije nekoliko godina moja mama je otišla u penziju i njen život se odjednom potpuno promijenio. Njen alarm više nije zvonio u 05:15. Umjesto toga, sada svake sedmice ide na časove zumbe i pilatesa, a uveče gleda filmove sa svojom komšiniciom i uživa u čaši crvenog vina. Putuje, obilazi muzeje i filmske institute, šeta plažom sa starim i novim prijateljicama. Odlazi na sastanke lokalnog vijeća na kojima planiraju sami da sruše konzervativnu stranku, ali uvijek je kod kuće kada je vrijeme za opuštajuću kupku i njenu najdražu emisiju na radiju“, priča Marisa.

Foto: Pixabay.com

Mašina je napokon stala i Marisa je presrećna i mnogo joj je lakše zato što njena majka sada živi za sebe, a ne za svoju djecu. Više ne mora da ukrade još malo sna ili vremena sa svojom djecom. Njeno lice više nije zabrinuto i namršteno zbog gledanja u ekrane telefona, pejdžera i laptopa-sada ga obasja osmijeh kada joj u hladnoj zimskoj večeri Marisa dođe u posjetu. Danas je Marisa ta koja je umorna i koja zaspi na sofi.

„Svaki put kada mi moja mama pošalje poruku u kojoj piše da radi nešto što nije radila 30 godina-poput joge četvrtkom ili gledanja vijesti u šest uveče-ja se sjetim kesica od čaja u frižideru kojima je rashlađivala svoje umorne oči i pomislim da sada više nije umorna. Njen penzionerski život me tjera na razmišljanje o budućnosti. Moja mama ima kuću i penziju, stvari koje ja vjerovatno nikad neću imati. Na neki način sistem joj je ipak nešto pružio. Naporno je radila i danas ima sigurnost. Iako ja to nikada neću imati vjerovatno zato neću morati raditi toliko naporno kao ona. Ja nikada neću morati biti sve svim tim ljudima. Neću morati da radim toliko naporno da bih muškarcima i drugim majkama dokazala da sam sposobna i posvećena ili da bih pokazala profesorima da samohrana majka koja radi nije razlog za brigu već ambiciozna i nezavisna osoba kojom se njena kćerka može ponositi“, sa osmijehom na licu zaključuje Marisa.

Danas, Marisa shvata zbog čega je njena majka ustvari toliko naporno radila. Bilo je to da olakša život svojoj kćerkici i da se pobrine za to da ona nikada ne mora doći u situaciju da bude toliko umorna da zaspi na nogama.

Izvor: The Guardian

Pročitaj još

Od iste osobe