Lole iz komšilukaO ljudima

Vrijeme je da sama izliječim svoje srce

Savršen rođendanski poklon za mene bi bio kofer. Ja sam osoba koja neprestano putuje. Imam osjećaj da nikada nisam imala dom. Ne postoji gnijezdo kojem se rado vraćam, u kojem mirujem. Gnijezdila sam se, zbog toga, u tuđim domovima. To…

Nina Bljak

Savršen rođendanski poklon za mene bi bio kofer. Ja sam osoba koja neprestano putuje. Imam osjećaj da nikada nisam imala dom. Ne postoji gnijezdo kojem se rado vraćam, u kojem mirujem. Gnijezdila sam se, zbog toga, u tuđim domovima.

To bi trajalo svega nekoliko godina, a onda bih opet završila na ulici. Kada nađeš dom u samom sebi, shvatiš da si cijelo vrijeme radio krivu stvar. Mislima odlazim četiri godine nazad. Napunila sam dvadeset i tri. Ležim uplakana na krevetu koji su okružili moji gosti. Jedva se me nagovorili da izađem. Pokušavam još jednom problem riješiti telefonskim pozivom. Sve što dobivam nazad je apsolutno nerazumijevanje. Suze ostavljam za sutra i odlazimo plesati. Na putu do stana dobila sam šakom u oko. Mom su prijatelju slomili jagodičnu kost. Još jedan razlog zbog kojeg nisam voljela svoj rođendan.

Za svoje rođendane osjećala sam se užasno usamljeno. Jedne mi godine ni sestra ni tata nisu čestitali. No, otkako sam se ugnijezdila u stan mojih rođakinja u Novom Sadu, svake su mi godine ulazili u sobu u ponoć s pjesmom i svjećicom. Nikada nisam uspjela zadržati suze za sutra. Plakala bih pred njima. Toliko sam voljela njihov dom – pronašla sam svoje novo gnijezdo. One su mi brisale suze koje sam ispuštala zbog osobe u kojoj sam htjela pronaći spas. Jesen i zima te su godine bile užasno duge. Znalo mi se dogoditi da se probudim u pet popodne. Nisam redovito jela. Noćima nisam spavala. Gubila sam se u besmislenim pričama i izlascima koji su trajali do zauvijek. Onda sam spremila stvari u kofer i vratila se kod tate.

Odlučila sam napraviti gnijezdo od vlastite sobe. Odlučila sam ojačati i raditi na sebi. Odlučila sam biti sama i u pravo vrijeme ući u odnos koji ne poznaje suze. Imala sam potrebu vratiti se sebi. Riješila sam se toksičnih ljudi. Godinu koja je bila preda mnom odlučila sam provesti u miru.

Foto: Luana Muškić

Vidim se kako pušem u žute svjećice na čokoladnoj torti. Dvadeset i pet mi je godina. Okružena sam ljudima koje volim. Puno se smijemo. Kasnije će dvije osobe koje se nalaze za stolom potpuno nestati iz moga života. Kada gledam fotografije snimljene toga dana – vidim neke druge ljude. Gledali smo se na potpuno drugi način. Bili smo sretni i mislili smo da tako nešto nikada ne prestaje.

Nikada nam nije bilo jasno zašto se drugi parovi svađaju. Često nam za razgovor nisu trebale riječi. Gledali smo si dugo u oči i znali smo sve što treba znati. Godinu dana nakon toga, opet su isti ljudi za istim stolom. No, nešto je drugačije. Više me ne gleda tako i moji mi gosti kasnije govore da imaju osjećaj da on za tim stolom ni ne želi biti. Mislila sam da je to nemoguće.

Kasnije se svađamo. Ja odlazim u drugu sobu u nadi da će krenuti za mnom. Sada nam je puno jasnije zbog čega se parovi svađaju. Dok prolijevam suze očajnice, pitam se što krivo radim. Jesam li svojim ponašanjem prouzrokovala nezainteresiranost? Ovo sam dodala na listu na koju pišem razloge zbog kojih nisam voljela svoj rođendan. U takvim sam trenucima htjela gnijezdo u koje mogu doći kada ništa drugo ne štima. To sam gnijezdo izgubila još sa sedamnaest. Vrijeme je da sama naučim izliječiti svoje slomljeno srce. Novu ću godinu dočekati s nekim novim ljudima. Zakoračit ću u period promjena. Nikada ih prije nisam voljela. Promjene su donosile strah i neizvjesnost. Ja sam voljela prevariti vrijeme i znati sve unaprijed.

Foto: Luana Muškić

Napunila sam dvadeset i sedam. Za stolom su ljudi kojima sam se vratila. Prijatelji koji su ostali i nakon što sam ih povrijedila. U dvadeset i šestoj odlučila sam zavoljeti promjene. Više nisam u stanu u kojem su mi u ponoć ulijetali sa svjećicama u sobu. Ovo sam ljeto odlučila postati hrabra. Prvi sam puta sama otišla na more. Prvi sam puta sama lutala gradom bez straha da ću se izgubiti. Ovo sam se ljeto odlučila odseliti. Ležim na svom novom balkonu i upijam posljednje zrake sunce. Iz sobe se čuje glazba koja se savršeno udružuje sa srećom koja u meni raste svakim danom. Imam osjećaj da će to trajati zauvijek.

Došla je jesen. S kišom su se vratile suze i zbunjenost. Imala sam osjećaj da će to trajati zauvijek. Sjetim se, onda, svega što me naučilo ljeto. Odlučila sam pustiti nove osobe u svoj život. Potrebna je samo sekunda da učinite nešto čega se strašno bojite. Taj će vas strašan čin kasnije osloboditi.

Napunila sam dvadeset i sedam. Za stolom su ljudi koje beskrajno volim i kojima se uvijek rado vraćam. No, moj je život u Novom Sadu. Tamo sam napravila gnijezdo vlastitim rukama. Tamo me čekaju ljudi s kojima ću tek proslaviti sve ono što smo izgradili u mojoj dvadeset i šestoj.

Napunila sam dvadeset i sedam. Ponoć je. Sjedimo na klupi i smijemo se. Scene iz filmova ipak mogu biti stvarne. U dvadeset i sedmoj godini odlučila sam ne bojati se promjene. U dvadeset i sedmoj zavoljela sam svoj rođendan.

Pročitaj još

Od iste osobe