Praktična LolaŽivot

Djevojka koja je na svijet došla in-vitro oplodnjom: Ponosna sam na svoje roditelje

Loren je rođena 1994. i prvih 13 godina svog života uopšte nije znala da njeni roditelji nisu i njeni biološki roditelji sve dok je jedne večeri nisu zamolili da sjedne i sasluša ih jer joj imaju nešto veoma važno reći….

Vesna Drakulic

Loren je rođena 1994. i prvih 13 godina svog života uopšte nije znala da njeni roditelji nisu i njeni biološki roditelji sve dok je jedne večeri nisu zamolili da sjedne i sasluša ih jer joj imaju nešto veoma važno reći. Nekoliko mjeseci prije tog razgovora njena mama je s njom pričala o bebama i donosila joj knjige, a Loren sada shvata da je to bila sve priprema za razgovor u kojem su joj majka i otac saopštili da je na svijet došla putem in–vitro oplodnje i da je jajna ćelija iz koje se ona razvila bila donirana.

“Iskreno, isprva sam bila zbunjena, ali sam na kraju shvatila da nisam njihovo biološko dijete. No, nije me to iznenadilo. Nisam nikad ranije sumnjala u to, ali kada sam saznala sve je odjednom imalo smisla. Postalo mi je jasno zašto su svi moji rođaci bili već odrasli ljudi kad sam se ja rodila i zašto sam jedino ja u porodici imala smeđe oči”, priča Loren i priznaje da je to bila njena prva lekcija o tome kako život zna ponekad biti nepošten prema dobrim ljudima.

Njena majka je u ranim dvadesetim godinama svog života iznenada ušla u menopauzu i zbog toga nije mogla da zatrudni. Doktori nikada nisu otkrili zbog čega se to desilo, a to je bilo nešto što čak nije ni nasljedno – njene tri sestre nikada nisu imale problema sa plodnošću. Loren nije željela previše otkrivati o svojim biološkim roditeljima. Sve što je znala je da su nakon nekoliko in – vitro tretmana prvo dobili blizance, a zatim još jednu kćerku. Ostalo im je devet jajnih ćelija koje su odlučili donirati. Pet godina su te jajne ćelije bile zamrznute i samo je jedna preživjela i uspjela biti oplođena. Tako je na svijet došla Loren. Kada je odrasla upisala je medicinu i tada je vidjela da neki ljudi njeno postojanje smatraju problematičnim, a njenu majku manje vrijednim ljudskim bićem. Budući da ju je oduvijek zanimala pedijatrija često je roditelje blizanaca pitala da li su ih dobili zahvaljujući in – vitro oplodnji.

“Sjećam se da sam jednu majku koja je imala blizance i blizanke pitala da li ih je na svijet donijela putem in – vitro oplodnje. Lice joj je problijedilo od straha i gledala me je kao da želi da tog časa nestanem. Nevoljko je priznala da su njene bebe rođene putem in – vitro oplodnje na što sam se nasmiješila i rekla da sam i ja tako došla na svijet. U roku jedne sekunde se opustila, no tada sam ja počela da se ljutim zbog svih podsmjeha koje su ona i moja mama vjerovatno pretrpjele”, priča Loren i dodaje da se nikad nije osjećala posramljenom ili manje važnom od svojih vršnjaka zato što je na svijet došla zahvaljujući in – vitro oplodnji. Naprotiv, to joj je davalo snagu za koju nije sigurna da bi imala da njeno rođenje nije bilo takvo. Nikad nije sumnjala u ono što želi i znala je da je za svoje biološke i in – vitro roditelje imala značenje i smisao. I jedni i drugi su se borili da dobiju dijete zato što prirodnim putem to nisu mogli i to je bilo izvan njihove kontrole.

Foto: Pixabay.com

“Žene su mi govorile da su se osjećale postiđeno zbog toga što nisu mogle zatrudniti prirodnim putem ili iznijeti trudnoću do kraja. Osjećale su se kao da su podbacile na zadatku koji bi sve žene trebale besprijekorno odraditi”, priča Loren i dodaje da svijetom uistinu vlada mišljenje da su žene tu kako bi rađale djecu. “To jednostavno nije tačno. Žene postoje da bi živjele živote što najbolje mogu kako za sebe, tako i za ljude koji vole, a za neke žene to podrazumijeva i rađanje djece. Za druge se to ne podrazumijeva. Oba puta su ispravna i nijedan od njih neće djevojku učiniti ženom. To se postiže nečim mnogo dubljim nego što je rađanje djece ili pravo glasa.”

Loren naglašava da žene moraju shvatiti da ako traže pomoć kako bi dobile bebu to ne znači da su podbacile. Isto tako, to ne znači da je dijete koje je začeto vještačkim putem drugačije od djece koja su na svijet došla prirodnim putem, niti da je “vještačko”. Loren je ponosna na obje svoje majke. In – vitro oplodnja ne čini njene roditelje drugačijim od drugih i podizanje djeteta koje nije njeno biološko ne čini Loreninu majku manje vrijednim roditeljem.

Kada Loren ljudima priča o svom životu uvijek koristi izraze “moji pravi roditelji i ja” i “moji biološki roditelji”. Ona vjeruje da je pravi roditelj onaj koji voli i pazi svoje dijete, koji je uz njega kada je bolesno, koji mu mijenja pelene i zamalo bankrotira kako bi mu priredio iznenađenje na rođendanskoj zabavi koje će njegovoj mazi izmamiti najveći mogući osmijeh na lice.

Foto: Pixabay.com

“Začeće nam omogućava da postanemo roditelji i ono se dešava na razne načine – prirodno ili bez roditelja koji će to dijete podizati. Začeće je od vitalnog značaja za život, ali kada se desi postaje stvar prošlosti i veoma malo znači za sreću djeteta i njegovih roditelja. Ponosna sam na sve što je moja mama preživjela da bi postala majka i na to što je moj tata bio uz nju i nikad nije dozvolio da sumnja u sebe ili da je preplave negativne misli. Zahvalna sam na tome što se budim svakog dana i živim život prepun avantura, ljubavi i oduševljenja. Nauka je dio mene, isto kao i moji biološki roditelji. No, najveći dio mene su moja majka i moj otac na koje sam jako ponosna”, priča Loren.

Na samom kraju Loren želi da poruči svim roditeljima djece koja su na svijet došla in – vitro oplodnjom da nikada ne smiju dopustiti da ih ovlada stid. Nikada ne smiju dopustiti da im neko govori koliko oni i njihovo dijete vrijede. Kad god sumnjaju u sebe Loren želi da im kaže da je ponosna na njihovu otpornost i žrtvu. Najvažnije od svega je to što je ta sreća njihova i što im je niko ne može oduzeti zlobnim komentarima i osuđivanjima.

Izvor: Kidspot

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije