Lole iz komšilukaO ljudima

Strahovi su se vratili dok nisam gledala

tekst: Nina Bljak

Kako uopće započeti priču o stvarima kojih se sramite i zbog kojih osjećate strah? Nedavno se osoba, koja bi me trebala znati bolje od svih, začudila kada sam joj rekla da se zapravo vrlo teško otvorim i povežem s ljudima. No, ne krivim je. Nekada nisam jasna ni sebi. Promatram se u situacijama kroz koje bih trebala koračati bez ikakvih prepreka i osjećam neobjašnjiv strah.

Ja sam ona osoba koja će prva progovoriti o obiteljskim problemima. Ja sam ona koja će slikovito opisivati scene iz djetinjstva koje ne bi trebale izaći iz “naša četiri zida”. Najglasnija sam. Hrabra sam kada nitko drugi nije. Obući ću sve ono što biste vi bacili u smeće. Nije me sramota podrignuti pred punim kafićem. U jednoj ću večeri odlučiti da napuštam Hrvatsku. Ostavit ću sve svoje prijatelje i preseliti se u grad u kojem ne znam nikoga. Neću se pitati s kim ću provoditi dane i hoće li proći puno vremena dok ne pronađem društvo. Nekoliko ću puta otići u izlazak potpuno sama. Na putu do stana zaustavit ću se u skate parku i pridružiti se skupini mladića koje vidim prvi puta u životu. Pričat ću im priče koje će ih začuditi. Kasnije ću, vjerojatno, biti tema njihovih razgovora. Takve su me stvari znale dovesti do ludila. Došla bih doma i kažnjavala se užasnim mislima o samoj sebi. Mrzila sam što imam potrebu govoriti toliko puno. Često se nisam voljela. Zavidjela sam povučenim ljudima. Zavidjela sam onima koji većinu stvari drže samo za sebe.

Foto: Luana Muškić

Ista ta osoba – osoba kojoj nije problem uzeti mašinicu u ruke i riješiti se sve kose – osjećat će užasnu nelagodu kada jede pred drugim ljudima. Nikada nisam zaključila zašto mi se to događa. Često sam osjećala ogroman sram kada trebam jesti pred osobom s kojom se tek upoznajem. U takvim sam situacijama imala osjećaj da ne poznajem samu sebe. Sunce još nije svanulo. Iskradam se iz njegove sobe kako bih doručkovala dok svi drugi spavaju. Ostatak dana provest ću gladna. Prolaze sati i glad postaje neizdrživa. Zovem prijateljicu koja živi u istom gradu i pozivam je na ručak. Služila sam se raznim “trikovima” kako bih izbjegla taj, za mene preintiman, čin. Nisam voljela ni trgovine. Užasavala me pomisao na sam odlazak među ogromne police koje su formirale zatvor. Mrzila sam susresti se s poznanicima u tim trenucima. Ne bih znala o čemu pričati. Znojili su mi se dlanovi. Sjećam se jednog mamurnog jutra. Tek sam došla u novo društvo i bila sam nevjerojatno tiha. Odbijala sam doručkovati i otvoreno sam rekla da ne volim jesti pred ljudima. Pogled koji mi je uputila jedna od osoba nisam mogla izbrisati danima. Nisam se voljela u takvim trenucima. Nisam se voljela kada sam odbijala otići na kavu s ljudima koji su mi se svidjeli, a sve zbog toga što bih analizirala stvari koje drugima možda ni ne padnu na pamet. Bih li trebala račun platiti ja ili će to uvrijediti onoga tko je zvao na kavu? Što ako ne budemo imali o čemu pričati i ako ne budem mogla maknuti ruku s usta? Da, nekada nisam mogla govoriti ako mi prsti nisu dodirivali usne.

Foto: Luana Muškić

Ja sam ona koja će se popeti na pozornicu s koje će je zaštitari vrlo brzo spustiti. Ja sam ona koja će probiti led i ići prva. Ja sam ona koja će pisati o svemu onome o čemu vi možda ne biste. Ja sam ona koja će ti sve reći u lice. Nije mi teško govoriti o svojim manama. Nije me strah priznati greške. Nije me strah raditi one stvari zbog kojih će drugi misliti da sam izuzetno glupa. Nije me sram prići lijepoj osobi i reći joj da je lijepa. No, strah me otvoriti se onima koje želim zadržati u svom životu. Previše razmišljam o tome kako će izgledati naš dan. Užasavam se naših susreta i kava. Mislila sam da sam se nekih strahova riješila zauvijek, no oni su se vratili dok nisam gledala. Možda nikada nisu ni otišli. Možda su se naučili vješto skrivati i možda su me kočili u stvarima koje sam htjela.

Ovo sam ljeto odlučila riješiti se svojih strahova. Sve je počelo odlaskom na more bez suputnika i osobe koja bi mi davala smjernice. Prvi sam puta sama vukla svoju prtljagu. Prvi sam puta tješila sama sebe. Ovo ću se ljeto pokušati izboriti sa strahom od visine. Skočit ću sa stijene i izribati laktove i kuk. Pocrnit će mi prst na nozi i shvatit ću kako za liječenje nekih strahova treba vremena. Sjedim u autobusu i odbijam razmišljati kako će izgledati naši dani. Imam osjećaj da moj strah mogu udisati ostali putnici. Nakon jako dugo vremena, grizem unutrašnjost svojih usta. Prvog sam dana nevjerojatno tiha. Branim se spavanjem. Osjećam ogroman teret zbog kojeg se otežano krećem. Zbog čega ne mogu biti slobodna kada želim? Bio je potreban samo dan da pobijedim svoju mračnu stranu. Bio je potreban samo dan i jela sam pred osobom s kojom se tek upoznajem. Osobom koju želim zadržati u životu.

Zatvori reklamu