LjudiRadoznala Lola

Ado Hasanović: Novi autori rijetko dobijaju prilike

tekst: Vanja Stokic

Odveć bogatu kolekciju priznanja, bh. režiser Ado Hasanović upotpunio je nedavno još jednim – nagradom publike na “Balkans Beyond Borders Film Festivalu” u Briselu, za svoj kratki film “Pink Elephant”.

Ovo je i pravi način za završetak studija u Italiji, s obzirom na to da je upravo “Pink Elephant” predstavljao njegov diplomski rad na akademiji “Centro sperimentale di cinematografia” u Rimu. Do sada je najviše priznanja dobio za dokumentarni film “Plavi Viking u Sarajevu”, koji je proglašen najboljim na festivalima u Amsterdamu, Banjaluci i Bukureštu. Tu su još i filmovi “Ja sam iz Srebrenice”, “Mama”, “Rock my trumpet”, “Anđeo Srebrenice”…

Trenutno si u centru pažnje zbog nagrade iz Brisela, koju si dobio za kratki film „Pink Elephant“. U njemu se baviš odnosima unutar jedne porodice, koje zakuva jedna tetovaža i jedan porno film. Šta si htio postići ovim filmom i koja je njegova poruka?

Moja ideja je bila da pričam o malim problemima, koji otkrivaju puno veće i gore probleme koji nisu bili vidljivi u jednoj porodici. Želio sam da pričam o relaciji, moralu i tabuima unutar jedne porodice.

Snimao si i dokumentarne i igrane filmove, koji su ti draži i zbog čega?

Meni su puno draži igrani filmovi, jer tu unaprijed moram sve da odlučim, napravim probe sa glumcima, sve je dakle pripremljeno i vrlo malo eksperimentišem na setu. Što se tiče dokumentarnog filma, morate biti veliki ekspert. Kada se snima dokumentarni film nikada ne znate šta će se desiti sa glavnim likom, kako će on reagovati, da li će prekinuti snimanje ili ćete kroz njega upoznati nekog drugog i promijeniti fokus vaše priče. Osim ako napišete scenario i striktno se pridržavate onog sto želite da kažete.

Pored filmskih dostignuća, poznat si i po fotografijama sestara Bektić, za koje kažeš da predstavaljaju današnju Srebrenicu. Možeš li nam ovo malo pojasniti?

Sestre Bektić i njihova generacija su budućnost Srebrenice. To su nove generacije koje nastavljaju život u Srebenici bez obzira na ratna dešavanja koji prate taj grad. Drago mi je da je Srebrenica postala prepoznatljiva i po tim fotografijama koje su nastale na jedan vrlo “spontan” način.

Foto: Ado Hasanović

Čini se kao da svaki film koji snimiš osvoji barem jednu nagradu. Stvara li ti to pritisak za naredne radove?

Kada osvojim nagradu, za sljedeći film uložim više rada i napora. Do sada je tako bilo, nadam se da će i ostati. Nagrade mi ne stvaraju pritisak, one me motivišu da budem bolji i kreativniji i kreiraju dobru energiju.

Koliko te sputava to što si iz BiH?

Vrlo zanimljivo pitanje. Iskreno, sve zavisi od vas kako se postavite. Kao što je u BiH pitanje ko ste i šta ste, tako je i vani – ljudi odmah žele da znaju sa kim razgovaraju. Iz mog iskustva, bitno je da znate raditi određeni posao i da ste timski igrač.

Ima li u BiH života za umjetnike poput tebe?

Vrlo teško pitanje. Nažalost, sa sistemom koji trenutno imamo, teško je za sve umjetnike. Nekima je lako, koji su u bliskom kontaktu sa političarima. Neki umjetnici redovno dobijaju sredstva iz godine u godinu, a nikakve rezultate ne postižu ni na lokalnom ni na internacionalnom nivou. Rijetko se pruža prilika novim autorima.

Šta nakon specijalizacije u Rimu?

Moja ideja je da snimim dugometražni film koji će biti ambijentovan na području BiH i Srbije. U posljednjih šest mjeseci sam boravio u Sarajevu na Akademiji scenskih umjetnosti, na masteru iz dramaturgije u klasi Srđana Vuletića, gdje sam počeo pisati priču za dugometražni film. Sada sam u Rimu i u narednom periodu ću obavljati praksu za produkcijsku kuću Il Gigante, gdje ću nastaviti rad i pisanje na filmu. Također, početkom novembra ću držati filmsku radionicu na 16th Reggio Film festivalu, gdje će studenti snimiti kratki film uz moje mentorstvo, a on će biti prikazan posljednji dan festivala.

Pored toga, već treću godinu radim kao kreativni direktor na 13th Mediterranean Short Film Festival u Sant'Antico, zajedno sa Dolores Calabro. Tu radim na organizaciji festivala, selekciji i komunikaciji sa raznim autorima koji dolaze iz mediteranskih zemalja.

Je li reditelj zanatlija, umjetnik ili nešto treće?

To je zanat, kao i svaki drugi. Režiser je osoba koja ujedini sve zanate i profesije, da vjeruju u priču na kojoj kasnije rade zajedno.

Kakve filmove gledaš kada se odmaraš?

U posljednje vrijeme uglavnom gledam pobjedničke filmove sa prestižnih filmskih festivala. Analiziram ih i tako se odmaram.

Zatvori reklamu