Lole iz komšilukaO ljudimaO životuRazno

Pomogni ako možeš i nikad ti neće nedostajati pomoć

tekst: Ana Kolar

Ne ističem sve čime se bavim, a možda najmanje činjenicu da sam skoro  deset godina fitness i aerobik instruktorica. Ono što ističem je da je to jedan od najdivnijih poslova koje sam ikad radila. Zašto? Zbog komunikacije i odnosa s ljudima, tjelovježba i dobar fizički izgled je samo bonus u cijeloj priči. Energija koju im dajem i koju one meni vraćaju ne može se ničime opisati ni naplatiti.

Kroz tih desetak godina upoznala sam na stotine djevojaka i žena, i ponekog muškarca (da, bilo je i muškaraca katkad u dvorani što je bilo jako zanimljivo i zabavno) i s dobrim dijelom tih žena ostala sam barem u kontaktu, a s nekima postala bliska prijateljica.

Nerijetko mi se dogodi da me neka od njih traži savjet, pomoć ili me jednostavno želi vidjeti iako se više ne družimo dva ili tri puta tjedno. Tako mi se prije par dana javila jedna od dugogodišnjih vježbačica, tražila me pomoć. Napisala mi je što je problem i pitala mogu li ikako pronaći neki kontakt, savjet, bilo što jer je zbilja očajna. Rekoh da ću potražiti i da ću se javiti. Vjerojatno je pomislila da ništa od toga jer zna koliko sam zaposlena i da i sama imam svojih problema. Jer svi ih imamo.

Prošlo je nekoliko dana, ulovila sam sat vremena slobodno kod kuće i krenula istraživati. Rekoh, i mene to zanima, ne pomažem samo njoj nego svima koji će se možda naći u takvoj situaciji, a možda i ja sama za koju godinu. Zbilja me veseli naučiti nešto novo i upoznati nekog novog. Nakon par telefonskih poziva i divnih razgovora s dvjema ženama koje ne samo da su stručne nego su i izrazito tople i pristupačne, počela sam se tresti: “Jedva čekam da ovo javim Danijeli!” – pomislila sam.

Bila sam sretna kao da je netko meni pomogao, nisam dočekala nazvati ju i objasniti joj sve. Nije stigla doći do riječi, već je telefonirala dalje i dogovarala svoj termin pregleda.

Kasnije me nazvala i nije pronalazila riječi. Prvo smo samo disale na telefon i ponavljale: “Ajme! Ne vjerujem! Tako sam sretna! Hvala ti!” . I tako obje, naizmjence. Nakon nekoliko minuta, Danijela je izgovorila nešto što mi se urezalo i evo, stoji već skoro tjedan dana:

“Ja sam te pitala za pomoć, ali nisam vjerovala da ćeš to stvarno učiniti. Mislim, nismo se dugo vidjele. Neke ljude vidim svaki dan i ne pomognu mi. Stvarno stoji da će ti stranac prije pomoći nego prijatelj. Ne znam kako da ti se odužim!”

Nisam znala što reći. Iako sam ju apsolutno razumjela jer sam poznavala njenu situaciju smetalo me što ona nije jedina koja, nažalost, broji te zajedno provedene minute. Meni to ne znači ništa. Mogu s nekim biti čitav život jer se tako posložilo, ne znam, kolega na poslu, na faxu, rodbina i neću osjećati istu razinu bliskosti kao s nekima s kojima sam provela tek nekoliko dana.

Kao i gotovo uvijek u životu, u ovom konkretnom slučaju slijedila sam isključivo srce. Ako mogu pomoći, pomoći ću i to je jedino što osjećam u tom trenutku. Ne jednom sam ljudima pomogla da nađu posao, pisala im životopise i molbe za posao, razmjene, zvala doktore, dogovarala termine i slično. To je u mojoj prirodi. Reći će moj Šef – “To ti je tvoj  Mjesec u Ribama- karitativnost i humanitarnost.” Ne znam, ali ja stvarno volim pomoći. Naravno, ako mogu. I onda mi je čudno dobiti “Hvala!” ili bilo što više (katkad i materijalne stvari) jer je meni to došlo prirodno.

Nitko me nikad neće prisiliti ni na što pa tako ni da pomognem nekome kome ne mogu ili ne želim pomoći. Jer ima i toga. Dogodilo se ne jednom “Pomozi sirotu na svoju sramotu.”. Pronašla bih posao ljudima i onda bi se osramotili, ali i mene koja sam ih preporučila. I rekoh, neću više. Svatko ima određen broj pokušaja, radije pomognem kome zbilja treba, bez da sebi štetim odzimajući si vrijeme, energiju i kredibilitet.

Ja sam, svemu unatoč, klasa optimist i vjerujem u dobro u ljudima. Želim da je svima jednako dobro i da smo tu jedan za drugoga. Znam da tako možda ispadam naivna, nezrela i kako već sve ne, ali ne mogu niti želim protiv svoje prirode. Pomagat ću dokle god sam živa, udomljavat ću životinje, tražiti ljudima smještaj, doktore, davati savjete ako ih imam… I uvijek će mi biti čudno primiti za to poklon, zahvalu ili neke druge lijepe riječi jer meni je to, ponavljam,  normalno. Ne osjećam da sam učinila nešto drugačije.

Photo: Igor Dugandžić

Znam da nisam jedina, ali voljela bih da je više takvih. Svijet bi onda sigurno bio ljepše mjesto jer, govorim iz iskustva, “što zračiš to privlačiš.”

Do idućeg puta, otvorite oči i uši. I srce.

Zagrljaj,

A.

 

 

Zatvori reklamu