FeminizamHrabra Lola

Zašto mizandrija i ‘obrnuti seksizam’ ne postoje

tekst: Redakcija

U današnje vrijeme, u kojem se, zahvaljujući internetu ništa ne zaboravlja, seksistima, rasistima, ksenofobima, homofobima i transfobima nije lako. Prije su mogli/e nesmetano izvrijeđati određenu osobu ili skupinu ljudi i dodati koju ispraznu prijetnju bez da su podigli val prašine. “Aah dobra stara vremena”, većina njih se požali kada razgovaraju o dobro im poznatom PC (political correctness) pojmu. “Mi samo govorimo istinu, vrijeme je da se čuje i naša strana priče”, ljutito protiskuju kroz zube dok zavidnom brzinom tipkaju po tipkovnici neželjeni komentar na najnoviji post/sliku/video bilo koje feministkinje.

Foto: womensagenda.com.au

Činjenica da se razgovor o ljudskim bićima ovog planeta više ne svodi isključivo oko bijelog strejt cis muškarca je nešto što im jako teško pada. Činjenica da moraju korigirati svoje ponašanje je nešto što im se ne sviđa. Činjenica da se od njih traži da se prema drugima, različitima od njih, odnose s minimalno poštovanja, je za njih nezamisliva, neprobavljiva. Jednostavno neizvediva. U njihovoj glavi je sljedeća jednadžba: ako smo sve/i jednake/i, neovisno o spolu, rodu, rasi, seksualnoj orijentaciji, religiji, nivou obrazovanja, onda to znači da će bijeli muškarci ispaštati.

Naši hrabri junaci, svi od reda bogom dani, trude se svim silama najbolje objasniti kako su oni, pod ovim teškim bremenom traženja ravnopravnosti i jednakosti, zapravo opresirani. “Ona je meni rekla da ja ne znam o čemu govorim zato što nemam njezino iskustvo niti iskustva drugih žena. E pa to je obrnuti seksizam!!!… Rekli su mi da sam u krivu kada sam im počeo objašnjavati zašto rasizam ne postoji. Navodno ne razumijem rasizam zato što sam bijelac – to je obrnuti rasizam!!!… Zbog obrnutog seksizma žene duže žive – mi muškarci kraće živimo jer moramo ići u ratove i jer radimo po cijele dane!!”

Muškarci diljem svijeta uvjereni su da – kada se žene organiziraju, kada održavaju svoja predavanja čija glavna tema nisu muškarci, kada dekonstruiraju i analiziraju umjetnička stvaralaštva kroz prizmu ženskog pogleda, kada pišu, snimaju i prikazuju filmove/serije o ženskom iskustvu, kada se bore za sebe i svoja prava te odbijaju biti na razini sivog bezličnog otirača za noge – ih time žene mrze i tako ih sputavaju. Oni su uvjereni da time, što više nisu centar našeg svemira, su žrtve ‘obrnutog seksizma’ ili mizandrije.

Problem s rječnicima

Prema Merriam-Webster rječniku riječ seksizam označava predrasudu ili diskriminaciju baziranu na spolu. Mizoginija dolazi od grčke riječi misein, što znači mrziti i grčke riječi gine, žena (dakle, mržnja prema ženama). Mizandrija je sastavljena od misein i aner, grčke riječi za muškarca (mržnja prema muškarcima). Iako su rječnici generalno korisni, kada je riječ o razotkrivanju pojmova poput ‘obrnutog seksizma’ i ‘obrnutog rasizma’, rječnici nam zapravo mogu odmoći, upravo zato što su većinu njih (ako ne i skoro sve) sastavili upravo privilegirani muškarci.

Iako se žene na svakodnevnoj bazi suočavaju sa seksizmom na onaj način na koji muškarci ne, definicija mu je u rječniku “predrasuda bazirana na spolu”. Svaka osoba koja se želi ‘praviti pametnom’ će u dva klika mišem potražiti internetom osnovnu definiciju riječi i uhvatiti se za nju, braneći svoj sofistički argument o ‘obrnutom seksizmu’. Mellisa A. Fabello je feministička autorica koja se također pozabavila ovom temom. Problem s definicijom riječi “seksizam” jest da je seksizam “predrasuda, stereotipizacija ili diskriminacija na temelju spola” ili “nepošteno postupanje prema ljudima zbog njihovog spola”, no ono što rječnik – i mnogi ljudi koji koriste ovaj argument – propuštaju jest da seksizam nije samo predrasuda, stereotipizacija i diskriminacija, već je i oblik ugnjetavanja.

Ako gledate na to u obliku piramidalne hijerarhije, vidjet ćete da svi ljudi mogu biti žrtvom stereotipa (pretpostavke da su svi ljudi u jednoj skupini slični), predrasuda (ne vole grupu koja se temelji na tim stereotipima) i diskriminacije (odbijanje pristupa resursima na temelju tih predrasuda), međutim, samo potlačeni ljudi doživljavaju to sve, kao i institucionalizirano nasilje i sustavno brisanje.

Možete stereotipizirati ljude, možete imati predrasude prema ljudima, možete diskriminirati ljude (i ništa od toga nije u redu, da se kristalno jasno razumijemo), ali ugnjetavanje koje je institucionalizirano i sustavno  je nešto potpuno drugačije. Tu se ne radi o tome da se jedna osoba glupo ponaša prema drugoj, ne radi se o jednoj ženi koja se šali na muški račun na Twitteru – radi se o kulturnoj vrijednosti koja je sustavna po tome što postoji unutar samog tkiva našeg društva i prakticira se u ustanovama u koje vjerujemo. Riječ je o stavu koji je tako duboko ukorijenjen u naše umove da djelujemo po njemu bez razmišljanja.Radi se o sili koja nas okružuje i utječe na naše odnose prema sebi samima i drugima.

Fabello postavlja primjer o tome što će se dogoditi ako izgovorite “seksističku” šalu o muškarcima. Koliko će se muškaraca obraniti s #NotAllMen heštegom? Ako pak izgovorite seksističku šalu o ženama, koliko će muškaraca stati u žensku obranu? Koliko će žena stati u žensku obranu? Koliko će puta, onim ženama koje su stale u žensku obranu, biti rečeno da “nemaju smisao za humor”? Ljudi su voljniji sudjelovati u seksističkim šalama jer je kulturno vjerovanje da su žene nešto čemu se treba smijati široko rasprostranjeno.

Ako su muškarci zaduženi za definiranje granica našeg jezika, onda su oni zaduženi za taj aspekt naše stvarnosti. Još jedan način na koji utječu na našu stvarnost je nedostatak medijske reprezentacije raznolikosti. Obzirom da muškarci imaju kontrolu nad medijima, što to znači za narative o ženama? Ako se ženski narativi kontroliraju od strane muškaraca, je li ono što se govori o ženama doista točno ili je ono ‘stvarno’ ženstveno definirano (i ograničeno)?Grupa, koja ima priliku definirati ovaj svijet, ima moć, a moć je suprotna ugnjetavanju.

Kada su ljudi na vlasti stereotipizirani ili diskriminirani, iako je to strašno, to nije rezultat podređivanja, bez obzira na to što vam rječnik govori. Negativni stavovi prema povlaštenim ljudima nisu restriktivni ili hijerarhijski. Činjenica da bijela ili crna žena ima negativan stav prema bijelom muškarcu političaru koji u rukama hlapljivo drži moć i zakonima ignorantno upravlja njezinim životom, na nikakav objektivan način ne šteti tom muškarcu. 


“Ženska” privilegija

Jedan od argumenata pobornika/ca (i žrtava!) ‘mizandrije’ i ‘obrnutog seksizma’ je da žene nisu zapravo različite od muškaraca jer one također imaju privilegiju. Ovdje je razlika između muške i “ženske” (nepostojeće) privilegije – muškarci imaju mušku privilegiju, što je nezaslužena privilegija i institucionalna moć koja im je dodijeljena samo zato što su muškarci. Muška privilegija je nešto što od čega svi muškarci, neovisno o boji kože, seksualnoj orijentaciji, religiji, nivou obrazovanja itd, imaju koristi. Muška privilegija je tako normalizirana i ugrađena u društvo da djeluje tako tajno da mnogi muškarci i žene čak i nisu svjesni/e toga.

Odgovor na pitanje: “Zar žene nemaju žensku privilegiju?” je ne. Jedna je žena ispričala anegdotu o tome kako je jednom zaustavljena za prebrzu vožnju, ali kad je policajac došao razgovarati s njom, rekao joj je da joj neće dati kaznu te joj poželio lijep dan. Rekla je: “Vidite, barem se mogu izvući na takvim stvarima. Kladim se da se muškarac ne bi mogao samo tako izvući.”

Iako na površini to može izgledati kao “ženska” privilegija, zapravo nije. Nakon daljnjeg razmatranja, ona samo pojačava institucionalizirani seksizam koji sprečava žene i muškarce da uistinu postignu jednakost. Ova bi žena mogla biti u pravu kada kaže da će muškarac, koji je prebrzo vozio vjerojatno dobiti kaznu od policajca, međutim, ova praksa još uvijek razlikuje žene kao zasebnu i nejednaku klasu, a hrani se objektivizacijom žena, u kojoj se žene više cijene zbog njihovog izgleda i tijela, umjesto njihovog mozga ili njihovih postignuća.

Objektivno nema “ženske” privilegije jer unatoč napredovanju ženskih prava, stvari još uvijek nisu u ravnoteži, a žene i dalje nemaju institucionalnu i sustavnu moć koju muškarci imaju. Pitajte se tko je većina naših izabranih dužnosnika ili tko su glavni izvršni ili financijski rukovoditelji glavnih korporacija. Muškarci i dalje zauzimaju gornje položaje moći, koja im i dalje daje institucionalnu moć i privilegiju. Ono što se naziva “ženska” privilegija zapravo je bolje poznato kao ‘dobronamjerni’ seksizam, zato što se seksistički stavovi, ponašanja i postupci prerušavaju na načine zbog kojih žene i muškarce misle da su neovisni od institucionaliziranog seksizma, kad zapravo samo održavaju hegemonijske patrijarhalne strukture moći.

Zašto obrnuta opresija uistinu ne postoji

Lola Phoneix je u svom tekstu Zašto obrnuta opresija ne postoji rekla kako muškarci, koji ‘obrnuti seksizam’ ili ‘obrnuti rasizam’ smatraju pravim optužbama, u vlastitoj privilegiji nisu doista oštećeni niti se suočavaju s istom vrstom društvenih posljedica kada odluče mrziti grupu pojedinaca koja je zapravo potlačena.

Ovdje je stvar: čak i ako žene odluče da žele biti “supremacistkinje”, čak i ako odluče mrziti sve muškarce i usredotoče svoj kolektivni bijes na njih, to ih i dalje ne bi izjednačilo. Postoji bezbroj primjera spolne nejednakosti, postoji sveobuhvatna kultura koja krivi žene zbog vlastitog seksualnog zlostavljanja. Iako ova statistika ignorira trans i interseksualne osobe, žene čine oko polovicu stanovništva, rade dvije trećine radnog vremena u svijetu, ali zarađuju samo 10% prihoda na svijetu i 1% svjetske imovine.

Iako je nedvojbeno da mnogi ljudi pate u našem patrijarhalnom kapitalističkom sustavu (da, čak i bijeli muškarci), to ne negira stvarnost da su žene pogođene neravnopravnostima puno gore. Rasprava o privilegiranosti muškaraca s muškarcima nije lagana, a suočavanje licem u lice s razlozima zbog kojih žene imaju lošiji život/prilike od njih, nije nužno ugodno, što je vjerojatno razlog tomu, da kada se zatraži razmatranje slojeva sustavnog i povijesnog tlačenja žena, previše muškaraca (i nažalost koja žena) odlučuje napisati/izreći stvari kao ‘obrnuti seksizam’, ‘ženski šovinizam’, ‘mizandrija’.

Budući da seksizam/mizoginija djeluje samo protiv onih koje su već ugnjetavane, muškarci ne mogu biti žrtve – bez obzira koliko oni, rasprave radi, željeli biti opresirani. U novijoj povijesti muškarci su imali najveću moć, tako da su sustavi i institucije, koje danas postoje, sve izgrađene oko pretpostavke supremacije bijelih muškaraca. Žene nisu ni bile u stanju glasati sve do prošlog stoljeća. Naravno, danas je situacija bolja za žene nego u prošlosti, ali bolje ne znači nužno jednako.

Društveni kontekst  u kojem muškarac odluči mrziti ženu nije niti malo identičan onome kad žena odluči mrziti muškarca. Da bi konteksti bili jednaki, žene bi se morale vratiti natrag u vrijeme i stvoriti iste društvene uvjete koji već stoljećima postoje za muškarce. Morale bismo se vratiti u vrijeme i uskratiti muškarcima pravo glasa, razmjenjivati ih za miraz, odstraniti komadiće njihovih spolnih organa zato što su “nimfomanijaci”, oduzeti im pravo na izbor, staviti ih u mentalne institucije zbog prikazivanja previše emocija, zato što su “histerični”, a to je samo početak.

Ovo je problem s uspoređivanjem ‘mizandrije’ s mizoginijom – sugeriranje da su nasilje, bijes ili mržnja ugrožene pojedinke identični onoj sustavnoj diskriminaciji s kojom se pojedinka suočava… što jednostavno nije točno.

Krajnje Neuračunljive/FacebookKrajnje Neuračunljive/Facebook

Libela.org – Mia Vodopija

Zatvori reklamu