AktivizamHrabra Lola

Lična priča o silovanju: Nisi ti kriva

tekst: Lola Magazin

Nisi ti kriva.

I poslije dugogodišnje racionalizacije, introspekcije, razumijevanja koje sam pokušavala imati i koje sada imam za samu sebe, još uvijek mi je tu negdje misao: ništa nije na našoj (ženskoj) strani, kada je riječ o silovanju, ili kako to zakon definiše: „penetracija muškim polnim organom koja je učinjena na silu i uz fizički otpor žrtve”.

Silovana sam kada sam imala 18 godina. Nije to bila nepoznata osoba, koja je iskočila iz mraka haustora, onesposobivši me fizički i uz neku prijetnju. Ne. Bio je to moj prvi momak s kojim je do tog trenutka sve bilo dobro. Prošlo je gotovo 15 godina od tada, i još uvijek nisam načisto kako se osjećam po tom pitanju. U svakom slučaju, sada znam da nije moja krivica. Tada to nisam znala, ni osjećala. Naivno i glupo (i društveno ukorjenjeno) sam zauzela stav: Pa on je moj momak, ovo nije bilo silovanje! Jeste. Fizički me je onesposobio, zaključao vrata auta, i nakon što je svršio i obrisao se, rekao:  šta koji kurac tu cmizdriš sada, sama si to tražila?! Od tog trenutka sam počela da mislim da jesam. Šta ću ja s njim u autu, na praznom parkingu napuštene zgrade?! Uostalom, do tog momenta s nama je sve bilo ok. S njim sam imala prvi seks, potrudio se da mi bude lijepo, bio je pažljiv. Vjerovatno sam ga naljutila time što sam rekla da ne želim da imamo seks to veče, bila sam neraspoložena, htjela sam samo da sjedimo u autu, razgovaramo. Imala sam problem s porodicom/školom ili šta je već problematično u životu s 18 godina i željela sam to da podijelim sa svojim momkom. Prestala sam i da „cmizdrim“ jer on je u pravu, zaboga! Ja sam kriva što sam bila neraspoložena, njemu je bilo do seksa to veče, šta sam koji đavo očekivala da ćemo raditi na praznom parkingu napuštene zgrade?! Dovezao me je kući i poljubio za laku noć.

Foto: Photographee.eu / Shutterstock

Narednih dana sam se osjećala potpuno izgubljeno. Bilo mi je teško objasniti sebi zašto se osjećam prljavo, zašto ne želim da ga vidim, zašto sam ga preimenovala u imeniku na „ne javljaj se“. Počeo je zvati sa različitih brojeva, koje sam pod istim imenom memorisala u telefonu, dodajući im brojeve: ne javljaj se 1, ne javljaj se 2, ne javljaj se 3… Ali zašto se tako osjećam? Pa on je moj momak (valjda), ja sam kriva što sam bila neraspoložena, uvijek tu nešto patetišem i preuveličavam tuge.

Mjesecima kasnije, i dalje ne uspijevajući sebi da objasnim zašto njega krivim, kad sam ja kriva, i zašto mu se ne javljam na telefon, on je odustao od poziva. A onda sam se zaljubila. Završna je godina srednje škole, puno toga se činilo kao teret i obaveza. A ja sam zaljubljena. I tu nešto nije ok, u toj zaljubljenosti. Ne možemo imati seks. Ja ne mogu. Doživim potpunu blokadu, ukočim se, ne osjećam ništa, a ne boli me ništa. Doživim potpunu odvojenost od tijela u tim momentima, mozak odluta u neki limb i obično se ili brzo završi taj čin ili odustanemo. Postala sam svjesna da jesam silovana, da ga ne opravdava to što mi je bio momak, to što sam (naivno?) mislila da na parkingu napuštene zgrade možemo samo da razgovaramo, ako mu kažem da mi nije do seksa to veče. I tu je počele agonija. Osjećaj krivice zamijenio je osjećaj ljutnje, bijesa, tuge, straha. Sve ono što me nije obuzelo u prvim trenucima, jer sam pred sobom bila kriva i zaslužujem to što mi se dogodilo, bila sam glupa, sama sam tražila, šta sam očekivala!

Seksulana disfunckija je trajala godinama. Ali se patern misli mijenjao. Nisam kriva, nisam to zaslužila.

A onda se, prije nekoliko godina, dogodilo opet. Ne na isti način, ni blizu. Ovo je možda bilo i gore. Nepoznata osoba. Bio je „samo“ pokušaj silovanja. Tad sam se uplašila sa život, jer osoba nije imala namjeru da odustane, i pored toga što su na nekoliko metara od nas stajale tri osobe. Njegov prijatelj, moja prijateljica i poznanik.  On je došao sa prijateljem, kulturno su nas pitali da li je ok da nam se pridruže, imamo li „nešto za zapaliti“. Rekli smo da nemamo i da mogu uzeti naše vino koje smo donijeli, mi uskoro idemo. Jeste, bili smo pijani, bili smo na poznatom gradskom kupalištu, bili smo polugoli, kupali smo se. Sve ono što meni ne bi išlo u prilog da sam prijavila policiji. Sistem je takav. „Šta si radila tamo u tri ujutro, pijana, polugola?!“ Grubo me je odvukao u vodu, dok sam noktima parala po stijenama i iz sveg glasa vrištala. Troje ljudi koji su stajali iza stijena nisu glasa pustili. Nije mi ni danas jasno zašto. Ali ne krivim njih. Sociopata koji ima erekciju dok ga preklinjem kroz suze: nemoj, molim te! Ne obazire se. Krivica je samo njegova. Kaže da hoće samo da “popriča” sa mnom nasamo, dok me pod vodom dodiruje i stavlja moju ruku na penis u erekciji, a drugom rukom me grubo dodiruje pod vodom. Sociopata, jer mentalno zdrava osoba ne može imati erekciju dok se druga osoba pored nje trese od straha i kroz suze govori: nemoj, molim te!

Uspjela sam se smiriti i shvatiti da samo ja tu mogu nešto da uradim. Iskoristila sam momenat kad je njegov stisak popustio, odgurnula ga i istrčala iz vode. Njih troje su stajali na istom mjestu, ukočeni. Zgrabila sam stvari i potrčala prema putu, spremna da zaustavim bilo koje auto i bježim. U tom momentu je njegov prijatelj, s kojim je došao, stao između nas, i po prvi put reagovao rečenicom: Pusti djevojku na miru! Dok je on i dalje pokušavao da me zgrabi uz galamu: znaš li ti ko sam ja?? i jedno, njemu krajnje logično, pitanje: daj mi broj da se sutra vidimo na kafi, nisam ja takav, hoću samo da porazgovaramo! Bili smo pijani, nismo došli tu autom i morali smo zvati taksi da nas vrati u grad.

Ćutali smo. Poznanik, koji je smatrao da je njegova odgovornost bila da nešto preduzme, pravdao se da se ukočio i da mu je žao. Meni ništa od tog nije bilo bitno. Bila sam prestravljena, na neki način se osjećala izdanom od sebe i ljudi. I onda opet osjećaj krivice. Zašto sam išla tamo, zašto sam bila pijana, zašto sam se kupala polugola na gradskom kupalištu, previše zašto koje traži odgovornost i nečiju (moju) krivicu… Na svu sreću, taj osječaj krivice se zadržao jako kratko. Dva dana kasnije (bio je vikend) otišla sam u prodavnicu gdje se može kupiti bilo kakvo oružje za samoodbranu, prvenstveno peper sprej i zaštititi sebe, ukoliko bi došlo do slične situacije. Gospođa koja radi u prodavnici mi je objasnila da je kod nas zakonom zabranjen peper sprej. Nedavno sam čula da se taj zakon promijenio. (Digresija: gospođa mi je rekla da se peper sprej u nekim kantonima u FBiH može kupiti na pumpi, u drugim kantonima je dozvoljeno da ga koriste samo žene, razne varijacije zakona u jednoj državi). Opet sam bila ljuta i nisam odustala. Ilegalnim putem sam kupila elektrošoker, koji je zakonom zabranjen za civilnu upotrebu. Da, spremna sam odgovarati pred zakonom koji me ne štiti, pred policijom čiji je predstavnik drugu djevojku, koja je doživjela pokušaj silovanja u centru grada, pitao: šta si imala na sebi kada si ga srela? (kažu da je to bitno zbog zapisnika; ona je opisala način na koju ju je to pitao i to nije imalo veze sa zapisnikom), koji bi i meni, vjerovatno, rekao: šta si očekivala, bila si pijana i polugola?, pred sistemom u kojem na svaku silovanu ženu koja prijavi silovanje dođe još 8 silovanih žena koje to ne prijave. Ne prijave iz straha, zbog osjećaja krivice koji je i mene pratio, zbog srama, zbog osjećaja nemoći.

Zašto ovo pišem i zašto želim da ovo bude pročitano? Zbog urušenog sistema, zbog našeg nepovjerenja koje imamo prema „organima reda“, zbog ljudi koji na drušvenim mrežama napišu (vezano za aktuelne afere u Holivudu): „Dale pičke, nisu se probile, i sad su kao sve silovane. Aha, jest.“ Jeste, silovane smo. Jeste, sistem nas ne štiti, već stigmatizuje, okrivljuje zbog odjeće koju imamo na sebi, zbog pogrešno protumačenog pogleda, izgovorene rečenice, položaja tijela koji neko protumači: hoće da se tuca, a pravi se fina. Zbog druga kojem sam ispričala jednom prilikom ovo, druga koji ima sestru, a čija je reackija bila upravo takva: šta si očekivala?! Zbog žena koje na Tviteru fejvaju gore pomenuti tvit o silovanju u Holivudu. Zbog žena koje su na priču o djevojci koju je manijak pokušao silovati u centru grada, pisale: šta je radila u to doba u gradu, što ne sjedi kući k’o sve poštene žene (inače, u pitanju je pola sata poslije ponoći!), zbog „organa reda“ koji je tu istu djevojku pitao šta je imala na sebi od odjeće kada je srela manijaka, zbog tog što živim na 5 minuta od centra grada, a čim padne mrak, kući idem taksijem, jer se ne osjećam sigurno…  Zbog hiljada stvari koje se uzimaju zdravo za gotovo, jer žena je uvijek kriva.

Možda i zbog grafita koji stoji na zgradi nedaleko od moje zgrade: „Siluj, Borče“. Napisali navijači, poklonici pomenutog fudbalskog kluba. Ljudi prolaze pored tog grafita, ne smeta im. Prolaze žene, muškarci koji imaju ćerke, žene, sestre, majke, prijateljice. To je samo jedna riječ, i ja sam luda na šta obraćam pažnju! Zbog riječi „silovanje“ koja se koristi u tako pogrešnom kontekstu, od nekadašnjeg trendovanja na Tviteru kad ti neko uđe na profil, pa udari fejv na svaki tvit. Da, i to su ljudi nazivali „silovanje“. Mi, koje znamo šta je silovanje, osjećamo nelagodu, strah i bijes kada to čitamo, čujemo, bivamo prisutne u toku neke diskusije gdje se silovanje koristi u pogrešnom kontekstu. Nemojte.

Imam užasnu averziju prema ljudima koji me dodirnu u toku razgovora, a koje ne poznajem dovoljno dobro. Nedavno mi je u klubu nepoznat momak zgrabio ogrlicu i dobacio: šta, jesi ovo skinula sa jelke? U meni se javila potreba da ga udarim. Nemaš pravo da me dodiruješ bez mog pristanka! Nekoliko godina ranije, u drugom klubu, bila sam okrenuta leđima nepoznatom momku koji me je uhvatio za dupe, jer ako si pijan, ako ti je nečije dupe „dobro“, šta fali, „vataj, to žene vole“! Okrenula sam se i ošamarila ga.

Poslije ove situacije pokušaja silovanja, kada su mi rekli da nam je i peper sprej zabranjen, razmišljala sam da prođem cijelu zakonsku proceduru, dobijem dozvolu i kupim pištolj. Kazna za silovanje je, u najboljem slučaju, nekoliko godina. Ako bih ubila čovjeka u samoodbrani, ne znam koliko bi zakon stao na moju stranu. Pritom, poštujem biće, život, pravo na život, pravo da ne budeš dodirnut ako to ne želiš, pravo da hodaš ulicom u kratkoj suknji, a da to ne odašilje signal: jebala bih se!, da budeš kakav god želiš da budeš, sve dok to ne ugrožava drugo biće. I znam da ne bih bila sprena ubiti iz samoodbrane.

Pišem ovo jer smatram da je društvena odgovornost pisati i pričati o ovoj temi. Nisam bila hrabra prijaviti ni prvi ni drugi slučaj. Vjerovala sam da neću puno postići, da ću morati proći kroz niz procedura koje će me psihički devastirati, i prvenstveno: neću naići na razumjevanje. A vjerujte, više boli nerazumjevanje od strane žena. Nekako očekujemo da bi one trebalo to najbolje da shvate. Dakle, nemamo povjerenje u muškarce. A nekako je i uvriježeno mišljenje da su oni sistem, policija, zakon, zaštita koju očekujemo, stub društva. Društvena odgovornost je da se mijenjamo. Dok ovo pišem, postoji profil na Instagramu „Društvena dinamika“ koji nudi savjete muškarcima kako „smuvati djevojku“. Između ostalih, savjetovao je kako žene, i kada se prave da ne žele grubost u seksu, žele je sigurno, ali zbog društvenih normi ne žele to priznati. „Zgrabite je za kosu, budite grubi, to ih pali!“ Profil je pratilo preko 40 000 ljudi, prije njegovog gašenja. Postoji novi profil, pod istim imenom, prati ga preko 20 000 ljudi. Ne treba biti puno pametan, da bi se donio nekakav zaključak šta društvo, pogotovo mladi ljudi, misli kako pristupiti ženi i kako se prema njoj ophoditi.

Ovaj tekst nije nastao kao potreba da iznesem svoju priču. Ta priča mi nije više teret, samo iskustvo. Nastao je iz potrebe da druge žene shvate kako nije ok i nije laskavo kad im muškarci na ulici dobacuju šta bi im radili jer su tako i tako obučene, kako nije ok da vas neko dodiruje bez vašeg pristanka. Ne treba da osjećate krivicu, već da volite sebe i vjerujete sebi. I da oni muškarci koji vjeruju da imaju pravo na sve ovo navedeno u tekstu, nemaju to pravo!

Zatvori reklamu