FeminizamHrabra Lola

Harvey Weinstein i ekonomija pristanka

Kada se pojavila priča o Harveyu Weinsteinu, sjetila sam se nečega što mi je rekla majka kada sam bila mala djevojčica: da bi bila slobodna žena, moraš biti financijski nezavisna. Bila je u pravu. Studirala sam ekonomiju na koledžu u New…

Redakcija

Kada se pojavila priča o Harveyu Weinsteinu, sjetila sam se nečega što mi je rekla majka kada sam bila mala djevojčica: da bi bila slobodna žena, moraš biti financijski nezavisna. Bila je u pravu. Studirala sam ekonomiju na koledžu u New Yorku kako bih postala investicijska bankarica. Iskreno, željela sam slobodu koju novac može kupiti.

Predomislila sam se dok sam radila za Goldman Sachs kao sezonska analitičarka. Odlučila sam, ako me svijet treba kako bih prodavala sate svoga života u razmjenu za pristup onomu što je odavno besplatno – hrana, voda, sklonište – željela sam raditi u najmanju ruku nešto što će mi biti uzbudljivo. Svakako, to je privilegirana pozicija. No, kao mlada žena došla sam do takvoga zaključka.

Na koledžu sam otkrila glumu i snimanje filmova, i što sam više uranjala u to, sve više sam se sviđala sama sebi. Više sam slušala. Bila sam empatičnija i maštovitija. To su kvalitete čija je vrijednost kulturalno u opadanju; naša kultura voli one koji su “proaktivni” i koji pričaju i koji stvaraju profit, a da se ne osvrću na to što netko pati zbog posljedica njihovog djelovanja – a obično pate siromašni ljudi, ne-bijeli ljudi i žene. Gluma je za mene bila plemenit posao, a možda pomalo i čin otpora.

Naravno, Hollywood mi je donio okrutno buđenje iz takve vrste idealizma. Brzo sam shvatila da velik dio grada funkcionira doslovno na traffickingu ili prostituciji mladih žena (roba koja beskrajno pristiže i za kojom postoje beskrajni zahtjevi). Oni koji pričaju priče – ljudi koji posjeduju ekonomsku i umjetničku moć – velikom većinom su bijeli, heteroseksualni muškarci. U 2017. godini, žene su u Američkoj redateljskoj udruzi zastupljene sa samo 23 posto, a ne-bijele osobe sa samo 11 posto.

Heteroseksualni, bijeli muškarci obično pišu priče (scenarije) iz svoje perspektive, što znači da su u tim “pričama” ženska perspektiva i iskustvo općenito podzastupljeni. Čak im nužno nisu potrebna ni imena; primjerice, išla sam na audicije za uloge “Bikini Babe 2” i “Blonde 4”. Ako su ženske uloge te sreće da imaju imena, obično su napisane tako da samo postavljaju pitanja koja potiču muški monolog ili budu brzo ubijene u funkciji razvijanja zapleta.

Jednom, dok sam stajala u redu za neku otvorenu audiciju za horor film, sjećam se da sam ugledala svoj odraz u ogledalu i shvatila da sam obučena kao seksualni objekt. I čini se da su tako bile obučene sve žene koje su došle na audiciju za ulogu “Medicinske sestre”. Na nekoj smo razini internalizirale ideju da nam je bolje prodati ono što se želi, ne našu umjetnost ili našu kreativnost – već naša tijela.

Negdje u to vrijeme, sjećam se kako sam sjedila na nekom neformalnom okupljanju gdje je heteroseksualni, bijeli muški aktivist rekao: “Naš rod i rasa imaju svu moć. Tako da ukoliko želiš seks sa ženom, trebaš pitati i dobiti njezin verbalni pristanak.” Nastavio je: “Ako ta žena nije bjelkinja, nju ugnjetavaju i rod i rasa, onda moraš pitati dva puta.” Njegova bukvalnost je bilo besmisleno reduktivna, a njegov deklarativan ton odbojan, no cijenila sam što je pokušao artikulirati kako je komplicirano pregovarati s nevidljivim silama privilegije i moći kada se radi o seksualnim susretima. Pokušavao je pomoći drugim mladim muškarcima kako bi shvatili zašto je svakoj ženi ponekad teško pronaći svoj glas i reći “ne” u kulturi koja ju je naučila da ne vjeruje sebi ili da sebe vrednuje kroz muško odobravanje.

Iz tog sam razdoblja izašla razmišljajući o dinamici moći u Hollywoodu. Ako su se audicije za uloge uglavnom svodile na muško odobravanje, a same priče bile narativi s kojima se nisam uvijek politički ili moralno slagala, onda je za mene jedini način da djelatnije navigiram kroz Hollywood bio taj da priče počnem pričati/pisati sama. To je lako reći, a vrlo teško izvesti. Prestala sam odlaziti na audicije. Imala sam posao preko dana, a noći i vikende provodila u knjižnici čitajući knjige o pisanju scenarija. Radila sam to godinama. Na kraju sam bila ko-scenaristica i imala sam glavnu ulogu u dva filma i bila sam jako sretna što su bili izabrani u program Sundance filmskoga festivala 2011. godine.

Pišem vam ovu kratku povijest zato što mislim da je važno razumjeti da kada me je Harvey Weinstein pozvao da se nađemo 2014., na neki način sam bila u drugačijoj poziciji od mnogih žena koje su to prošle prije mene.

I ja sam otišla na taj sastanak razmišljajući da će mi se život možda promijeniti na bolje. I mene je pozvao da se nađemo u hotelskom baru. Također, sastala sam se s mladom asistenticom koja me je obavijestila da će se sastanak odviti gore u njegovom apartmanu budući da je jako zaposlen. I ja sam osjetila nelagodu, no umirila me prisutnost druge žene mojih godina. I ja sam osjetila užas u dnu stomaka kada je asistentica izašla iz sobe, a ja sam iznenada ostala sama s njim. I mene je pitao želim li masažu, šampanjac, jagode. I ja sam sjedila na toj stolici paralizirana od straha kada mi je predložio da se zajedno istuširamo. Što sam mogla učiniti? Kako da ne uvrijedim ovog moćnog čovjeka koji me može uzdići ili uništiti?

Bilo je jasno da za njega postoji samo jedan smjer u kojemu želi da ide ovaj susret, a to je bio seks ili neka verzija erotske razmjene. Uspjela sam se sabrati, iako su mi živci treptali, ruke se tresle, a grlo stisnulo, izašla sam iz te sobe.

U ovom trenutku brojne žene izlaze sa svojim pričama o tome kako ih je maltretirao ili zlostavljao Weinstein. Sve one su hrabre, uključujući i one koje nisu uspjele izaći iz te sobe. Što se mene tiče, mislim da sam uspjela izaći zato što sam tamo došla kao glumica, ali i kao spisateljica/autorica. Od te dvije moje uloge, autorica je bila ta koja je ustala i otišla. Jer autorica je znala da čak i ako joj ovaj vrlo moćan muškarac nikada ne da posao u bilo kojem od njegovih filmova, čak i ako dospije na “crnu listu” za druge filmove, ona može sama raditi svoj posao, pod vlastitim uvjetima i tako sačuvati krov nad glavom.

Ovo pišem zato što je u jeku hrabrih svjedočenja važno razmisliti o ekonomiji pristanka.Weinstein je bio “ključar” (gatekeeper) koji je glumicama mogao omogućiti karijeru kojom bi financirale svoj život i živote svojih obitelji. Mogao te je učiniti slavnom, što je jedan od nekoliko načina da žene steknu određenu količinu moći i glasa u patrijarhalnom svijetu. One su to znale. On je to znao. Također, Weinstein je mogao srediti da te žene više nikada ne rade ukoliko bi ga ponizile. To nije samo umjetničko ili emocionalno progonstvo – to je i ekonomsko progonstvo.

Osim toga, važno je imati na umu odakle dolazi ta neravnoteža u moći. U SAD-u, ženama je dopušteno da imaju kreditne kartice s vlastitim imenima tek prije 43 godine. Muškarci su imali prednost od dva desetljeća (kreditna kartica je izumljena 1950.). 1960-ih žene su morale priložiti supotpis [tj. odobrenje] supruga za svaku kreditnu prijavu. Zapanjujuće je to što su žene tek nedavno dobile financijsku autonomiju. Ovo je, naravno, povezano s činjenicom da žene također nisu imale ni tjelesnu autonomiju. Suprug je smio tući ženu ili imati seks s njom bez njezinog pristanka bez zakonskih posljedica sve do 1970-ih.

Za mene, ovo se može sažeti na sljedeće: ono što se događa u hotelskim sobama i uredima diljem svijeta (u svakoj industriji) između žena koje traže posao ili ga pokušavaju zadržati i muškaraca koji imaju moć da im ga daju ili oduzmu, egzistira u sivoj zoni u kojoj riječi kao što je “pristanak” ne mogu potpuno zahvatiti kompleksnost ovakvih susreta. Zato što je pristanak funkcija moći. Mora postojati ravnoteža u moći da bi se mogao dati/dobiti pristanak. U brojnim slučajevima žene nemaju tu moć jer im je egzistencija u opasnosti i jer pripadaju rodu koji je svakodnevno opresiran, u nevidljivom ratu protiv svega što je feminino – žena i ljudi koje se ponašaju ili oblače ili razmišljaju ili osjećaju ili izgledaju feminino.

Ovo je moćan trenutak kada hrabri ljudi počinju govoriti o tome kako su bili povrijeđeni, što je iznimno teško učiniti jer znači prolazak kroz baruštinu srama na koji su te prisilili da ga osjećaš. Svi i sve one me inspiriraju. Trebali bismo pustiti da nas njihova snaga vodi prema naprijed, što znači započeti mnogo širi razgovor o ulozi ekonomske nejednakosti koja ja često prisutna u kulturi silovanja.

Muškarci posjeduju većinu svjetskog bogatstva. Zapravo, samo osam muškaraca posjeduje istu količinu bogatstva kao 3,6  milijardi ljudi koji čine siromašniju polovicu čovječanstva, od kojih većinu, prema Oxfamu, čine žene. Kao rod u cjelini, žene su siromašne. To znači da će, dijelom, zaustavljanje seksualnog nasilja uključivati borbu za ravnopravnost u plaćama. To također znači da se žene i muškarci koji imaju moć moraju osvrnuti oko sebe i zapošljavati više žena, posebno ne-bijelih žena, i posebno žena koje nisu odrasle kao ekonomski privilegirane.

Drugi važan iskorak za sve nas moglo bi biti pričanje i konzumiranje različitih priča. Ako ne želite biti dio kulture u kojoj je seksualno nasilje jako rašireno, ne kupujte kartu za film koji to promovira. Kriva sam poput svih drugih. Nekada je lijepo isključiti se i gledati film koji nam odvlači pažnju. No, možda je došlo vrijeme da zamislimo više filmova koji neće eksploatirati ženska tijela ili nasilje nad ženskim tijelima u svrhu bolje prodaje. Filmove s rodnom i rasnom ravnotežom koja bolje odražava svijet u kojemu stvarno živimo. To su izazovi s kojima se, kao autorica serijala, pokušavam suočiti i nisam još ni približno zatvorila jaz između onoga čemu težim i onoga što sam postigla.

Sjediš na toj stolici u toj sobi trpeći maltretiranje ili nasilje od moćnog muškarca dijelom i zbog toga što kao žena ne vidiš drugo rješenje. U romanima koje čitaš, u filmovima koje gledaš, u pričama koje ti pričaju od rođenja, žene tako često loše završavaju. Za nas sve bi u ovom trenutku stvarno opasno bilo kada bismo razdvojili ono što su učinili Cosby, Ailes, O'Reilly ili Weinstein od kulture koja i dalje dopušta dramatičnu neravnotežu moći. Ne radi se o tim zlim muškarcima. Ne radi se o toj prljavoj industriji. Radi se o nehumanom ekonomskom sistemu čiji smo dio svi/sve mi. Kao proizvođači_ce i kao konzumenti_ce. Kao pripovjedači_ce i kao slušatelji_ce. Kao ljudska bića. To je vrlo neugodna istina. No možda je ta nelagoda ono što nam treba da krenemo u smjeru humanog svijeta u kojemu bismo sve i svi mogli slobodno dati svoj pristanak.

Theatlantic.com / Libela.org – Sanja Kovačević

Pročitaj još

Od iste osobe