LjudiRadoznala Lola

Mirjana Popović: Ne pišem afirmativne tekstove jer nisam marketing mag, već novinarka

Prije 13 godina kao studentkinja novinarstva znala je da želi raditi posao od kojeg će i drugi ljudi imati neko dobro. Njena radoznalost i talenat za pisanje kasnije su se pokazali kao dobre osnove za istraživačko novinarstvo. Danas, Mirjana Popović…

Anja Zulić

Prije 13 godina kao studentkinja novinarstva znala je da želi raditi posao od kojeg će i drugi ljudi imati neko dobro. Njena radoznalost i talenat za pisanje kasnije su se pokazali kao dobre osnove za istraživačko novinarstvo.

Danas, Mirjana Popović je zamjenica glavnog i odgovornog urednika Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) u Bosni i Hercegovini.

„Lutajući po internetu, saznala sam da se u Sarajevu otvara Centar za istraživačko novinarstvo (CIN). Tada nisam bila spremna jer nisam dovoljno znala o novinarstvu u praksi da bih se odmah upustila u sam vrh profesije. Zapisala sam broj telefona i adresu i šest godina kasnije postala dio prvog tima istraživačkih novinara na Balkanu”, za Lola magazin govori istraživačka novinarka Popović.

Priča nam da je istraživačko novinarstvo njena velika ljubav, i da je sretna što može da radi posao koji joj iz dana u dan pruža priliku da doprinese društvu u kojem živi. Veoma je važna i podrška najbližih, a  Popovićeva kaže da je porodica razumije i da je vjerovatno ne mogu ni zamisliti u drugoj profesiji.

„Svakako da ponekad komentarišu da sam mogla izabrati i manje opasan i manje stresan posao, a znaju me upitati i šta bi mi falilo da pređem na manje zahtjevne teme i da nekad pišem i afirmativne tekstove koji bi svi rado čitali. Obično odgovorim da nisam marketing mag, nego novinarka. Voljela bih da svi, a posebno porodica i prijatelji, znaju koliko energije i sreće donosi istraživačka priča kojoj date krv, suze i znoj”, ističe ona.

Istraživačko novinarstvo u Bosni i Hercegovini

Centar za istraživačko novinarstvo u Sarajevu je prva takva organizacija na Balkanu.  Mirjana nam govori da je kod njih stvar jednostavna – važna je samo priča. Ukoliko je možeš dokazati i dobro ispričati najbolja si, ako ti nedostaje vizija kako početi istraživanje, moraš više raditi na sebi.

“Ovaj posao traži najizdržljivije, jer vas vodi u istraživanja za koja morate imati znanje, dobre reflekse, a često i dobru fizičku kondiciju. Mi razgovaramo i sa kraljevićima i sa prosjacima i za takve razlike morate biti spremni”, govori ona.

Kada je riječ o drugim medijima u BiH, prema riječima naše sagovornice, mnoge kolege imaju elemente istraživačkih priča u svojim tekstovima. Istraživačko novinarstvo karakteriše dokazivanje priče od početka do kraja, smještanje u tačan kontekst i ne davanje prednosti nijednoj od strana.

„Ako novinar ili medij čitaocima nudi samo emociju sa neprovjerenim informacijama, publika će reagovati emocionalo. Činjenice potiču ljude na razmišljanje i racionalno djelovanje. Obaveza novinara je da čitaocima daje istinu kroz činjenice i svako od nas mora konačno preuzeti punu odgovornost za svaku riječ koju objavljujemo u javnom prostoru. Sve ostalo je propaganda”, poručuje ona.

Kako se to obično i dešava, i našu sagovornicu su urednici vraćali na teren po nekoliko puta, tražeći da im donose odgovore na pitanja kojih nije ni bila svjesna prethodni put. Popovićeva smatra da nepripremljeni to vide kao maltretiranje, a profesionalci su zahvalni što mogu da uče od najboljih.

„Nije prijatan posao kucati na vrata nekome sa kim si već pričala o neprijatnim temama, kako bi ti objasnili još nešto o svojim ilegalnim i nemoralnim poslovima. Nikako nisam mogla shvatiti zašto se baš eto bez te informacije ne može! Ali opsuješ i nastaviš da radiš. A kad se emocije stišaju, glava vam da odgovor: zato što je to tvoj posao i bez tog podatka tvoj čitalac ne zna cijelu priču. Mojoj sreći ne bi bilo kraja kada bi sve moje koleginice i kolege mogle raditi u sličnim redakcijama”, govori nam ona.

Šta znači biti istraživačka novinarka?

Za našu sagovornicu to je bavljenje najboljim poslom na svijetu. Za razliku od nekih mišljenja, to nije glamur reflektora već polumrak kancelarija zatrpanih dokumentima.

“Istraživačko novinarstvo daje slobodu i obavezu da imate sve odgovore o priči koju pričate čitaocima. Zamislite na koje puteve vas ta potraga može odvesti. To je teška borba sa ljudima koji su plaćeni da kriju informacije, stalno učenje o drugima i sebi kako biste spriječili da vas poznati novinarski ego nadvlada kad vam najmanje treba – prilikom dokazivanja priče i suočavanja sagovornika sa njihovim nedjelima. To je rad koji ne prestaje”, za Lolu govori Popovićeva.

Što se tiče predrasuda, Mirjana ih nije osjetila ili kako nam govori, možda ih i ne primjećuje.

“Ovo je izuzetno specifičan, kompleksan i ne tako lagan posao. Naš zadatak je da dokažemo nečiju zloću i, u najboljem slučaju, natjeramo osobu da to sama o sebi kaže. Ako istraživačka novinarka, baš kao i istraživački novinar, dođe u situaciju da je više pogodi što korumpirani sagovornik misli da je ona manje važna od njega, nego da se bori da dokaže njegovo nedjelo, vjerovatno se bavi pogrešnim poslom ili još nije dovoljno dobra za njega”, objašnjava nam ona.

Otvorene prijetnje su rijetke, a dešava se da sagovornici ili izvori pokušavaju skrenuti pažnju da priča može izazvati neželjene reakcije, te na suptilniji način pokušavaju skrenuti fokus priče.

„Ipak, naši sagovornici nas dobro poznaju, skoro onoliko koliko i mi njih, i dobro znaju da novinari CIN-a ne mijenjaju činjenice i kontekste kada im neko predloži ili zaprijeti da tako urade. Ne zato što smo hrabri, nego zato što nam etika i profesionalna standardi ne dozvoljavaju da lažemo”, govori Popovićeva.

Najznačajnije priče

Ekipa CIN-a stalno dokazuje da se pošten i kvalitetan rad isplati i da se uvijek vraća dobrim. Kako naša sagovornica govori, tokom rada postoji želja da dobije dokumente i napiše priču godine, ali su druge stvari jače i zapravo one traju duže od dobijanja nagrade.

„U svakoj priči koju sam napisala, ljudima sam saopštila nešto novo i nešto što bi im moglo biti važno u jednom trenutku. Uvijek je najteže objasniti izvorima zašto je dobro da kažu ono što znaju. Ljudi se plaše i uvijek misle da će ih stići odmazda ako neko sazna ili makar nasluti da su oni razgovarali sa novinarima. Drugi osjećaju da će iznevjeriti svoje šefove, jer su im oni obično i bili veza za zaposlenje. Uvijek sa njima pokušavam nekoliko puta razgovarati i dati im šansu i razloge da mi vjeruju. Želim da znaju da njihovo povjerenje i podatke koje mi daju neću iznevjeriti i zloupotrijebiti”, priča nam ona.

Naša sagovornica radila je otkrivanju mnogih slučajeva zloupotrebe i korupcije u BiH. Jedan od njih je i priča “Naknada za smještaj u vlastitom stanu”. Nakon objavljivanja teksta, institucije su odmah reagovale i pokrenule postupak provjere. Sve što je CIN otkrio  bilo je potvrđeno ali ništa dalje nije urađeno, jer glavni akteri priče nisu prekršili nijedan zakon.

„I to je jedan od najvećih problema u društvu: oni koji kroje zakone i podzakonske akte često svjesno propuštaju da urede mikrosfere u kojima se upravo zbog nepostojanja pravila dešavaju dramatične zloupotrebe i uzimanje javnog novca u privatni džep. Tu nadležne institucije moraju završiti svoj posao jer je problem ‘moralne prirode’. Zato postoji CIN i zato bi trebalo da postoje svi drugi mediji. Zbog nas će svi građani znati šta se zaista desilo i ko je šta tačno uradio. Mnoge neće osuditi sud, ali će ih rođaci, komšije, poznanici i prijatelji pitati ‘Pa, čovječe, šta uradi? Meni si pričao drugu priču’. Važno je da ljudi znaju kome daju glas i legitimitet da raspolaže javnim novcem u njihovo ime i da odlučuje umjesto njih”, ističe Popovićeva.

Značaj novinarstva

Dobitnica je nekoliko nagrada za svoj rad, i kako nam govori lijepo je biti hvaljen, ali svako na kraju dana zna da li je zadovoljan sobom i svojim radom.

„Svi mi koji se profesionalno bavimo novinarstvom, moramo biti svjesni važnosti svoje profesije i težine svake riječi i vijesti koje izgovorimo. Mediji su ubojito oružje, a često se oblače u janjeću kožu. Mi dajemo građanima informacije, a oni na osnovu njih donose odluke: o sebi, svojoj porodici, svom komšiji i strancu. Ako mi slažemo ili, još gore, govorimo poluistine u kojima je teško razlučiti šta je tačno, a šta nije – nekome može biti uništen život, a neko može biti i ubijen. Novinari to često zaboravljaju i pristaju na kompromise i dogovore sa lošim ljudima”, ističe ona.

Iako je novinarstvo često i frustrira jer ne može objaviti sve podatke koje zna, niti ispričati sve priče jer se ne uspije sve dokazati, ono što objavi je neoboriva istina. Tome svjedoči i činjenica da tokom 13 godina postojanja CIN nikada nije osuđen za klevetu ili netačno objavljenu informaciju.

A za kraj Lola intervjua Mirjana nam govori šta je uvijek pokreće u ovom poslu.

„Jeste, iritira kada vidim da institucije ne reaguju, ali znam da moji čitaoci nisu samo institucije. Imam dovoljno iskustva da znam da su CIN-ove priče utjecale na mnoge ljude. Ako su oni zbog naših priča promijenili mišljenje o nekome ili nečemu to je velika stvar, jer je sada njihov stav zasnovan na istini”, poručuje ona.

Pročitaj još

Od iste osobe