FeminizamHrabra Lola

Nasilje prema ženama koje prolazi ‘ispod radara’

U javnom je diskursu, prvenstveno u medijima, slika rodno uvjetovanog nasilja vrlo prepoznatljiva i uvijek jasna – radi se o uvijek istom stereotipu modrica i podljeva, rasječene usne, neuredne kose i odjeće, te praznog pogleda. Slika rodno uvjetovanog nasilja brutalna…

Redakcija

U javnom je diskursu, prvenstveno u medijima, slika rodno uvjetovanog nasilja vrlo prepoznatljiva i uvijek jasna – radi se o uvijek istom stereotipu modrica i podljeva, rasječene usne, neuredne kose i odjeće, te praznog pogleda. Slika rodno uvjetovanog nasilja brutalna je i eksplicitna, no mnogi se njegovi aspekti ne daju prikazati tako slikovito niti na prvi pogled djeluju tako dramatično. Štoviše, ti su oblici nasilja toliko ukorijenjeni u sustav i u vrijednosti koje se perpetuiraju generacijama, da često prolaze “ispod radara”, neprepoznati, bez reakcije i osude.

Libela.org – Silvija Jakovljević

Ekonomsko je nasilje, kao možda najsuptilniji oblik nasilja, toliko isprepleteno s drugim oblicima nasilja da o fizičkom, emocionalnom ili seksualnom nasilju niti ne možemo govoriti a da ne spomenemo ovaj četvrti, možda najperfidniji mehanizam kontrole u partnerskim odnosima koji ne samo da facilitira održavanje drugih zlostavljačkih obrazaca, nego i proizlazi iz uvriježenih normi i društvenih odnosa.

Ekonomsko ili financijsko nasilje prema definiciji je vid nasilja kojega karakterizira neravnopravan odnos ekonomske moći među partnerima, odnosno nastojanje jedne osobe da financijski i ekonomsko podčini drugu osobu te je učini financijski ovisnom o sebi, ograničavajući joj pristup resursima. Mnogo je pojavnih oblika ekonomskog nasilja, a neki od njih su sprječavanje osobe da se zaposli, sabotiranje pokušaja da pronađe i zadrži posao (što uključuje pojavljivanje na radnom mjestu, ljubomorne ispade, neprekidnu kontrolu pozivima, maltretiranje  i vrijeđanje pred radnim kolektivom i sl.), kontroliranje ili zabrana otvaranja bankovnog računa, omalovažavanje partnerova_ičina doprinosa kućnom budžetu, prisiljavanje na ilegalni rad, zahtijevanje uvida u svaki, pa i najmanji trošak, prijetnje partneru_ici da će “završiti na cesti”… zatim odbijanje pronalaska posla te zaduživanje, podizanje kredita i zajmova u partnerovo_ičino ime, pretplaćivanje na financijski neodržive usluge, itd.

Jedan od najsvirepijih oblika ekonomskog nasilja jednostrano je pak planiranje obitelji, odnosno zabrana partnerici da odlučuje o vlastitu reproduktivnom zdravlju –  prisiljavanje na trudnoću i rađanje, te posljedično dugoročno i nenadoknadivo izostajanje s tržišta rada, pasivizaciju i ovisnost o drugoj osobi ili sustavu socijalne skrbi, ili prekarni rad i egzistencijalnu nesigurnost.

Ekonomsko se nasilje, dakle, temelji na kontroli druge osobe. Ono otvara put drugim oblicima nasilja upravo zato što onemogućava, ili znatno otežava, odlazak iz nasilnog odnosa. Naime, žrtve ovakvog nasilja često nemaju dovoljno sredstava za samostalan život, a budući da u odnosima gotovo nikad nije prisutan samo jedan oblik nasilja, nerijetko žrtva nema niti socijalnu mrežu podrške, obitelj ili prijatelje_ice, jer je socijalna mreža razorena već ustanovljenim obrascima psihičkog nasilja i manipulacije.

Prešućivanje i marginalizacija, odnosno umanjivanje problema ekonomskog nasilja nije nužno namjeran čin, ali je itekako štetan, ne samo za žrtvu, nego i za društvo, jer perpetuira patrijarhalni obrazac koji muškarca smatra “glavom obitelji” u financijskom i materijalnom smislu, normalizirajući i podržavajući nejednakost moći u vezama i brakovima. Uzme li se pritom u obzir nepovoljan položaj žena na tržištu rada – koji se manifestira u vidu nezaposlenosti, prekarnoga rada ili potplaćenosti – razumljivo je kako ekonomsko nasilje, kao uostalom nijedan drugi oblik, nije “privatna stvar”, odnosno kako se ne tiče samo interpersonalne dinamike u vezama ili brakovima, nego je mnogo širi društveni i sistemski problem.

Usporednost ekonomske krize i konzervativizacije društva, što u konkretnom slučaju ovog podneblja podrazumijeva klerikalizaciju i jačanje patrijarhata, proizvodi plodno tlo za razne oblike nasilja, prvenstveno ekonomsko; ne samo da održava mit o muškarcu “hranitelju”, nego i onemogućava osobni izbor pojedinca_ke i vlastite obrazovne i karijerne odluke. Drugim riječima, ulazak i ostajanje u nasilnoj vezi u kojoj jedan partner ima više moći nije samo determiniran internaliziranim stavom o “glavi obitelji”, nego i nekim vanjskim odrednicama, poput niske ili nikakve zapošljivosti i nemogućnosti osamostaljenja. Ne samo da ih se propisanim moralom tjera da ostanu u vezama/brakovima te da budu ovisne o muškarcima, nego se ženama sustavno uskraćuje mogućnost izlaska iz takvih zajednica i briga za vlastitu egzistenciju. Isprepletenost interpersonalnog i društvenog u ekonomskom nasilju očituje se i u domeni reproduktivnih prava, odnosno uskraćivanju samostalnog odlučivanja o vlastitu tijelu, prvo jednostranim planiranjem obitelji, a zatim geografskom, legislativnom te financijskom nedostupnošću prekida trudnoće, što ne samo da lišava ženu psihofizičke autonomije, nego je stavlja – bolje rečeno, vraća – u ulogu one koja društvu doprinosi isključivo rađanjem.

Ekonomsko je nasilje, također, fenomen koji akcentuira probleme i zamke u koje upadaju mainstream mediji i društveni_e kritičari_ke koji_e se u površnom, jednostranom i često senzacionalističkom diskursu, makar i u najboljoj namjeri, zaustavljaju tek na poticanju žena da napuste zlostavljačke odnose, ne nudeći alternativu i pomoć pri novom samoodređenju i osamostaljenju. Lako je, naime, zagovarati emancipaciju – odlazak i/ili rastavu – i vrlo je jednostavno osuditi žene koje partnera napuste pa mu se vrate i tvrditi da one “pristaju” na nasilje radi financijske situacije, odnosno “koristi” koje od položaja žrtve imaju, no upravo je pojava ekonomskog nasilja svojevrstan “test” – radi li se o stvarnom prepoznavanju sistemskog problema i borbi protiv statusa quo i mainstream politika ili o riječima koje zvuče feministički i aktivistički, a iza kojih ne stoje ni bazično razumijevanje problematike ni iskrena empatija.

Razne internetske stranice posvećene ekonomskom nasilju savjetuju, između ostaloga, on-line edukacije i prekvalifikacije, skrivanje bankovnih kartica, razne oblike tajne ušteđevine (tzv. fuck-off fund), pa čak i potajno zapošljavanje (što opet može podrazumijevati rad na crno i dodatnu eksploataciju osoba u lošem financijskom položaju). Svaki od tih savjeta podrazumijeva barem minimum financijske stabilnosti (bankovne kartice) i psihofizičke autonomije (rad u tajnosti?!). Ipak, osobito ako je nasilje – a najčešće jest – kombinirano s drugim oblicima, nerijetko osobe u takvom položaju ne mogu ostvariti niti taj minimum. Čak i kada “objektivno” mogu, i kada se radi o imućnim parovima ili obiteljima (što obično znači da je imućan muškarac), nepošteno je i neosjetljivo zanemariti mehanizam kontrole nasilnika nad žrtvom i razne druge oblike manipulacije koje onemogućuju žrtvi da prvo skupi ili uštedi novac, a zatim napusti nasilnika. Naime, i u dinamikama koje primarno sadrže fizičko, psihičko i/ili seksualno nasilje, financijska situacija ostaje jedna od glavnih prepreka odlasku. Upravo je zato većina takvih savjeta neprimjenjiva i naprosto beskorisna, jer nije osjetljiva upravo na socijalnu, odnosno klasnu komponentu, te na mehanizme kojima takav oblik nasilja ostaje norma.

Ekonomsko nasilje, dakle, ne počinje i ne završava unutar “četiri zida”. Ono nije utkano samo u interpersonalne odnose, nego je ukorijenjeno duboko u patrijarhat, u uvjerenje o strogo podijeljenim rodnim ulogama i neizbježno nejednakim pravima koje te uloge podrazumijevaju. U razumijevanju osnova tog (i drugih) oblika nasilja leži upravo i samo rješenje problema, a to nije postizanje puke ravnopravnosti, nego suštinska transformacija društvenih odnosa moći.

Pročitaj još

Od iste osobe