Lole iz komšilukaO ljudima

Je li prekasno da te zagrlim?

Danas sam upoznala hrabru ženu. Rekla mi je da je “sjebala vlastitog sina”. Nije to prvi put da je upoznajem, znamo se već gotovo desetljeće, ali nije to više ona ista od prije. Nisam niti ja. Iako me katkad zasmeta…

Ana Kolar

Danas sam upoznala hrabru ženu.

Rekla mi je da je “sjebala vlastitog sina”.

Nije to prvi put da je upoznajem, znamo se već gotovo desetljeće, ali nije to više ona ista od prije. Nisam niti ja. Iako me katkad zasmeta čuti riječi “prvi put kad smo se upoznali” sad shvaćam da se ipak ne upoznajemo samo jednom kako to inače mislimo. Zahvaljujući hrabrosti koju mi je danas otkrila, onako spontano u čekaonici, upoznala sam je ne znam koji već put. Oblik isti, ali sadržaj drugačiji. Ili obrnuto. Nisam sigurna, ali nije ni bitno. Kao što sebe svaki dan upoznajem iznova, tako upoznajem i druge. I oni sebe, odnosno mene.

Automatizmom sam joj odgovorila da nije, da je to sve popravljivo, da ne brine… Onda sam umuknula. Rekoh si: “Ana, što ti je, prihvati da je onako kako je i ona prihvatila i bit će svima bolje, a njenom sinu najbolje.”

Kaže da ga nije grlila dok je bio mali. Bila je živčana i stalno se derala na njega i sad, u pubertetu, on ne pokazuje nikakve emocije. Hladan je i rezerviran, gotovo da kod njega nema nikakve empatije. Kako to obično biva, s drugim djetetom nije iste stvari radila. Kažu da ne ponavljaš iste pogreške dvaput, ali posljedice od prvog puta ostaju. Zabrinuto je izdahnula i rekla: “Nadam se da nije prekasno za njega.”

Sjedila sam i gledala ju, divila se koliko je hrabra. Da, pogriješila je. Ali za razliku od mnogih majki za koje osobno znam da su počinile iste ili gore greške ona je to priznala ne samo drugima nego i sebi. I radi na tome da to popravi. Želi da joj sin ne bude onaj tipični muškarac o kojima poslije čitamo u kolumnama, slušamo na kavama, raspravljamo na radionicama ili, možda najgore, čitamo u crnoj kronici.

Slušajući ju razmišljala sam o svim majkama koje nemaju tu hrabrost priznati pogrešku. Niti kad su im djeca već odavno odrasla. Sjetila sam se i žene koja ne želi svoju maloljetnu kći odvesti psihologu jer “njena kći nije luda”.

Dvadeset i prvo stoljeće, a ljudi i dalje radije žmire nego priznaju vlastite pogreške i potraže pomoć. E, to je ludo. Ludo je je odbiti promjenu nabolje. Ludo je odrezati si noge na kojima stojimo. Ludo je zakopati snove koje smo nekad sanjali za sebe i za druge. I to ni zbog čega drugoga nego zbog ponosa i potencijalnih tračeva. Svijet je oduvijek plodna podloga za dezinformacije i širenje negativnosti, a danas kad je sve umreženo samo je teže naći pravu podršku i prave ljude počevši od nas samih.

Kriva percepcija nas samih vodi do krive percepcije okoline i do začaranog kruga iz kojeg je vrlo teško izaći. 

Zato kažem Hrabrost s velikim “h”. Treba itekakva snaga i energija da bi se priznala pogreška koja nadilazi sfere kašnjenja na posao, pogrešno opranog veša ili nepropisnog parkiranja. A neki ne bi priznali niti to.

Zastala sam na onome kad je rekla da se nada da nije prekasno.

Dvostruko sam starija od njenog sina, a i dalje žudim za isprikom što mi se čitavo djetinjstvo govorilo da sam debela. I dalje, 20 i više godina kasnije, zasuzim kad na filmovima vidim očeve koji poljube svoju djecu u čelo prije spavanja ili kad im djeca kažu: “Tata, volim te.”

“Zasuzim” je preslabo, raspadnem se i padnem u komu. I obećam si da nikad nikome neću napraviti isto. Znam da su to filmovi i da djeca ne zaspu čim se ugase svjetla, a kad ti se popnu na vrh glave naravno da si živčan. Normalno je to kao što je normalno da se zakrviš s kolegama jer, eto, nije vam dan. Ljudi smo, a ne roboti. Zato bi bilo lijepo da priznamo kad smo u krivu i popravimo što smo pokvarili odnosno spasimo što se spasiti da. Mi to možemo katkad i bez ičije pomoći, roboti ne mogu.

Nije prekasno, hrabra moja, vjeruj da nije i uspjet ćeš. Zagrli ga sad. 

Do idućeg puta znajte da nam za obično preživljavanje trebaju 4 zagrljaja dnevno.

Zagrljaj,

A.

Pročitaj još

Od iste osobe