Lole iz komšilukaO događajima

Nejra Latić Hulusić: Lahko je od Bosne pobjeći, ali valja od sebe

Ode nam narod. Neka ide. Što bi rekli fakini, koga nema bez njega se može. To kažu, a onda progutaju suzu za nekim, koja umjesto niz obraz u grlo siđe. Foto: Mike Ilchenko / Shutterstock Nema ništa tužno u tome…

Nejra Latić Hulusić

Ode nam narod. Neka ide. Što bi rekli fakini, koga nema bez njega se može. To kažu, a onda progutaju suzu za nekim, koja umjesto niz obraz u grlo siđe.

Foto: Mike Ilchenko / Shutterstock

Nema ništa tužno u tome da ljudi hodaju Zemljom i zadržavaju se tamo gdje im je merak. Neki odu samo razgledati, neki tražiti znanje, neki puniti novčanik, neki se vrate, neki ostanu negdje daleko. Imaju i oni treći, oni čiji odlazak nije bio svojevoljni izbor za budućnost.

Treći su oni što su bježali od noževa i iz zapaljenih kuća. Godinama su izgradili normalni život u tuđini. Ovim trećima ništa nije ostalo ovdje osim mladalačkih snova koji su bili drugačiji. Nisu oni sanjali da će morati ostaviti sve. Nisu im ambicije bile da žive u Beču. Sanjali su manje ili veće snove, ali nisu sanjali da će sa koferčićem onoga što su spasili, obrenuti se tamo gdje su neki hirurzi radili na gradilištu. Oni su uvijek ni tamo ni ovamo, pa cijepaju dušu na dva dijela. Jedan dio duše ostave ovdje da dosanja što je kao dijete počela i naprave mu veliku kuću u kojoj bude preko ljeta. Drugi dio duše naguraju u što manji stančić negdje u tuđini iz kojeg zorom kreću u nove radne podvige kako bi onom prvom komadiću duše priuštili još neki ćeif u Bosni. A, Bosna im dođe kao maćeha. Iscijedi iz njih ušteđevinu koju su mogli trošiti po Maldivima i pošalje ih nazad.

Foto: Nito / Shutterstock

Za razliku od onih koji su morali otići, a sad se nemaju čemu vraćati, naš je izbor sada hoćemo li tražiti sreću pod ovim ili tuđim nebom. Nisam ja neki patriota. Ukupni koncept države i granice mi je nekako vještački i imaginaran. Mogu se vezati za planinu, za jezero, a nebo kao nebo. Svuda je isto, jedno nebo. Nema potrebe da se onima koji su odlučili raširiti krila preko granica se pjeva: “Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijati”. Hoće. Istina, ono sjevernije od nas grijaće slabije, ono južnije malo jače. Matematika je fer. Otprilike gdje ima više sunca manje je para, a gdje ima više para noći su nešto duže. Sve zavisi šta čovjek traži. Sunce ili pare.

Danas mladi ljudi napuštaju Bosnu svojom voljom. Prvima je Bosna tijesna. Oni hodaju Zemljom tražeći znanje ili dijeleći svoje. Često se takvi i vraćaju nakon što odu po što su krenuli i ovdje uspješno žive od svog znanja i ostvaruju svoje snove. To su oni ljudi koji imaju precizne snove o tome kakvi žele biti i šta žele postati. Iskoriste sva sredstva uključujući i bezvizni režim i izgrade se u onom polju u kojem su naumili. Ulože svu energiju u svoje snove, ne ulažu sebe u petu garažu u Bosni. Negdje daleko, postaju uspješni i sretni majstori, umjetnici, doktori, veterinari… To su ljudi koji su vrijedni i rade i gdje god odu mogu samo usrećiti sredinu u koju su došli.

Drugi su sve svoje snove i energiju usmjerili na jedan cilj. Otići. Nije bitno gdje. Nije bitno kuda. Nije bitno ni šta će tamo postati. San je prosto – otići. To su oni koji ne znaju šta bi od sebe ni ovdje ni tamo. Na dan kada dobiju diplomu hodaju sa onom tubom kao da je u njoj žezlo direktora Svemira. Ili barem kakvog njegovog savjetnika. Bez dana provedenog volontirajući u nečijoj kancelariji, sa svom pameću svijeta u dvadesetogodišnjoj glavi odbija poslove koji su manji od državnog  tužioca. A, onda ode u Dujzburg da radi u staračkom domu. Onda se vrate ljeti ovamo i kukaju kako dođu u Bosnu da prodišu i živnu na koji mjesec. Jer, u Bosni nema stresa, a tamo je sve na neku frku. I bi sada njihov vršnjak koji je odlučio ostati ovdje i rintati kao mazga za svoje snove i petinu plate ovoga što kuka, trebao da žali ovoga što mu nedostaju mama i grah.

Jedan prastari Bosanac je, kao da je znao šta će nam se dešavati, na svom stećku napisao:

Ti, koji procitas moj kam, mozda si hodio do zvijezda.

I vratio se, jer tami neima nista, do ponovo ti sam.

Clovjek mojze vidjeti ono tsto nije vidio,

tcuti ono sto nije tcuo,

okusti ono sto nije otkusio,

bit tami gdji nije bio,

al` uvijek i svagdi samo sebe moze najti,ili ne najti.

I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.

I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo.

Hoće reći, ti koji pročitaš ovaj tekst nemoj se ljutiti na mene ako se pronađeš u njemu. Ako si našao tamo sebe i u sebi našao sreću, onda smo sretni radi tebe. Ali, ako kukaš nama koji smo ostali kako radiš dan i noć da bi uštedio za kartu da popiješ malu sa mlijekom i energetsko piće u augustu u rodnom kraju onda lijepo pročitaj šta ti je poručio čovjek ispod stećka. Da nećeš naći nigdje ništa drugo do sam sebe. Ako si lijen u Gradačcu lijen si i u Dujzburgu. Onda ti je mrsko raditi. Onda nisi sretan. Lahko je od Bosne pobjeći, ali valja od sebe.

P. S. Uz tekst vam prilažem par svojih fotografija sa šetanja po Bosni i Hercegovini. Ima svuda i ljepših i većih livada i rijeka i planina, ali samo ove su baš naše.

Pročitaj još

Od iste osobe