Lole iz komšilukaO događajima

Nisam Grinch, samo ne volim zagrebački Advent

Božić i ja već dugi niz godina imamo tzv. love/hate odnos. Iako me mnogi zbog toga prozivaju popularnim nazivom za sve one koji imaju neki problem s Božićem, Grinchom, ne smatram se istim. Dobro, ruku na srce, moguće da sam…

Ana Kolar

Božić i ja već dugi niz godina imamo tzv. love/hate odnos. Iako me mnogi zbog toga prozivaju popularnim nazivom za sve one koji imaju neki problem s Božićem, Grinchom, ne smatram se istim. Dobro, ruku na srce, moguće da sam jedan period života zbilja bila Grinch.

Nisam mogla vidjeti Božić u filmovima, na razglednicama, na džemperima… Grozila sam se tog datuma jer me podsjećao na hrpetinu stvari koje su se dogodile, ali i na jednu koja nije, a trebala je. Puno je snijega napadalo od tada i vrijeme zbilja barem otupi te oštrice koje me svakog Božića po istim ranama zarežu pa je malo lakše. Godinu za godinom postajala sam sve naklonjenija Božiću. Izrađivala sam poklone, pekla kolače, pripremala ručkove, planirala, veselila se… Ništa to nije bilo preeuforično kao što se danas pokušava prikazati, ali to blagdansko doba iskoristila bih za najintimnija druženja s ljudima koji su mi ispunjavali srce. Istinabog, nakon tog perioda valjalo bi uzeti još jedan godišnji odmor jer sva organizacija ti uzme toliko energije i vremena da doslovno padaš s nogu od umora.

Tijelo umorno, ali srce punije nego ikad i sve ružne uspomene barem na tren nestanu.

Trudim se ne mrziti ikoga i išta, već samo biti indiferentna ukoliko mi se nešto ne sviđa. Ove godine izdogađalo se zbilja svašta i ne mogu reći da je bila lagana, ali neka i nije, jer tome i te prepreke služe, da nas poguraju dalje i da naučimo nešto. Da postanemo bolji ljudi. Nema tu ništa egotripno ili napuhano ako kažeš za samog sebe da si bolja osoba nego prije. Ja jesam i ponosna sam na samu sebe, a uviđam i nekolicinu “svojih” ljudi koji su također danas na boljem i sretnijem mjestu u životu u odnosu na prethodni Božić.

Ove godine imala sam tu sreću da sam u desetom mjesecu i dalje uživala u ljetu. Nosila sam sandale i haljine, sunčala se i kupala u moru. Čim se moja talijanska bajka završila, uskočila sam u zagrebačku jesen i sve je bilo u redu do trenutka kad mi je jedan dan samo nastupilo zamračenje. Bio je običan jesenski radni dan, sve je išlo nekim svojim uobičajenim tijekom, ali sam odjednom postala tužna. Bilo mi je potpuno neobjašnjivo kako i zašto, jer sve je bilo najnormalnije do trenutka dok nisam otišla u dućan po jogurt i neke druge sitnice. Vani rana jesen, u mojoj glavi još kasno ljeto i evo, nakon staklenih vrata – BUM! BOŽIĆ!!!

Nisam to odmah primijetila, odjurila sam po taj prokleti jogurt iako mi je bilo u glavi “Ana, jel’ ti zbilja moraš jesti naredna 2 mjeseca?” i izjurila van. Odjednom tuga i bijes. Da, možda pretjerujem, ali tako sam se osjećala. Kao da me netko natjerao na nešto protiv moje volje. Ovaj put, sa svih strana, svakim danom sve više i intenzivnije tjeraju mene i sve ostale na Božić. Lako za kasno ljeto u mojoj glavi, ali nisam spremna za kuglice, lampice i božićne kolače petog jedanaestog!

Božić je za skoro dva mjeseca, a ja jedva čekam da završi.

I onda kićenje grada. Lampice koje mrtvo stoje i vise posvuda jer se čeka taj velebni, najbolji u Europi, Advent. Ne mogu. Zbilja ne ide, a pokušala sam nekoliko puta.

Pokušala sam pojesti i neka jela u životu pa nije išlo, tako ne ide ni probavljanje Zagrebačkog Adventa. Sve je nakrcano bez svrhe i smisla, čak ni ona kićenost koja odgovara Božiću, ovdje ne drži vodu (uzgred, godinama su nas maltretirali trobojnicama/lampicama koje su se prostirale nebeskim svodom oko Cvjetnog trga, ove godine su ih konačno odlučili spaliti, barem se nadam). Lampice koje bi trebale biti najljepša stvar na čitavom Adventu, prošle i pretprošle godine, na Zrinjevcu bile su postavljene samo oko debla, i to ne svakog. Izgledalo je kao štednja i baš nekako žalosno. Kad smo bili klinci, Advent nije bio toliko isforsiran, ali krošnje na Zrinjevcu su uvijek bile obasute lampicama i izgledalo je kao milijun zvjezdica na nebu. To smo najviše voljeli i toga nema zadnjih godina.

www.djecjaposla.com

Ali kućice s rukavicama iz kineskih dućana koje možeš kupiti čitave godine, na svakom su koraku, minimalno poduplanih cijena. Isto vrijedi za kape, suvenire, magnete… Kuhano vino teče u potocima, rijetko je ukusno, ali gotovo uvijek precjenjeno. Ne možeš hodati. Ne možeš čuti vlastite misli jer svatko pokušava pričati, a buka što od glazbe koja je raznolika na svakom uglu, što od galame zaposlenih, jednostavno nije uhu ugodna.

Posvuda su kućice i štandovi precjenjenih delicija koje najčešće nemaju veze s Božićem, jer postali smo nacija hamburgera, palačinki i kobasica. Zapravo, taj Zagrebački Advent nije ništa drugo nego Instagram event u trajanju od preko mjesec dana. Odeš na Instagram i vidio si sve, od lampica, hrane, ljudi, klizališta… A uštedio si novce, vrijeme i živce. Vjeruj mi na riječ. Poznajem ljude koji žive nedaleko glavnih adventskih atrakcija i oni si žele svaki Advent otići na Madagaskar ili u Indiju ne bi li se naspavali i odmorili.

Na Adventu je najmanje ljudi iz Zagreba, većinom su to turisti, i strani i domaći, njima je to fora dan-dva-tri, nama nije. Mjesec dana buke, smeća i kašnjenja na ine dogovore, osmišljavanje alternativnih lokacija nalaženja koje Adventu nisu zanimljive.

Neki dan vidjela sam i da su dovukli dva mala ponija, nasred glavnog trga. Zovu se Lucky Luke i Nikita. Tek je prvi tjedan ludila, a ti poniji bivaju pomaženi, jahani i naslikavani na stotine puta dnevno. Kako bi tebi bilo da si ti taj poni?

www.dalje.com

Trenutni vrhunac mi je postavljanje kućica sa suvenirima, kobasicama i rakijama na površinu ispred, pazite sad, HRVATSKOG NACIONALNOG KAZALIŠTA! Voljela bih vidjeti genijalca koji se, u masi trgova koji zjape prazni (čak i potpuno neokićeni), dosjetio dovesti taj jeftin vašar i ispred doma kulture u Zagrebu.

Kažem jeftin, a realno nije. Jeftina usluga koju ćete puno previše platiti. Zvali su me na Advent, rekla sam da je Božić nešto što osjetiš. Kao i ljubav, ne možeš to forsirati. Nosiš to u srcu, bez obzira na vjeru ili što već, družiš se s ljudima s kojima se želiš družiti na način na koji želiš. Ja recimo odem na Advent ako netko od mojih to želi, učinim taj ustupak, i poslije se, kao pravi Grinch, naslađujem kad sam bila u pravu i kad mi osoba s kojom sam otišla tamo razočarano priča svoje dojmove.

Ne volim i ne trebam uvijek  biti u pravu, ali ovdje sam prečesto. Božić je intiman, meni barem.

Ma… radite što vas volja, samo me ne tjerajte tamo.

Do idućeg puta, čuvajte se!

Zagrljaj,

A.

Pročitaj još

Od iste osobe