Lole iz komšilukaO ljudima

Nina Bljak: Divno je biti sam i ne biti usamljen

U posljednje se vrijeme često gledam iz perspektive nekog drugog. Taj netko drugi stane u suprotan kraj prostorije – moje prostorije – i gleda mene (sebe?) dok obavljam najobičnije stvari. Ponekad se gledam dok perem svoje novo suđe, suđe koje…

Nina Bljak

U posljednje se vrijeme često gledam iz perspektive nekog drugog. Taj netko drugi stane u suprotan kraj prostorije – moje prostorije – i gleda mene (sebe?) dok obavljam najobičnije stvari. Ponekad se gledam dok perem svoje novo suđe, suđe koje sam platila vlastitim novcima koje su ovi prsti zaradili. Utorkom i četvrtkom se gledam dok se penjem na umjetnu stijenu – sebe, onu sebe koja se boji visine i koja se odbija brinuti za svoje tijelo. Gdje sam nestala? – pitam se ponekad. Jedno sam se jutro gledala kako teško dišem i kako si plačem u dlanove. Vjerujem da svi imaju svoja gubljenja – meni je mojih nekada više nego dosta. Izgubim se u labirintu misli i više ne znam što sam ja, što je misao i znaju li se uopće te dvije osobe u meni!?

U posljednje se vrijeme često gledam iz perspektive nekog drugog jer sam si postala čudna. Možda i zbog toga što u posljednjih godinu dana nisam baš ni obraćala pozornost na sebe u onoj mjeri u kojoj sam trebala. Iza mene je jedna šarena godina. Na ljeto sam se počela upoznavati – pravu sebe. Na ljeto sam odlučila da ću si prestati lagati i da ću prestati koristiti prečice kako bih izbjegla istinu i ostala u zoni komfora – u zoni tog lažnog dvorca s debelim utvrdama koje mi nisu dopuštale da budem istinski sretna. U posljednje se vrijeme gledam iz perspektive nekog drugog i pitam se.

Jesam li uopće svjesna da radim već godinu dana?

Mnogi od vas neće shvatiti zbog čega mi je to toliko čudno. Imam dovoljno godina da radim i već sam davnih dana trebala početi s takvim stvarima. No, mnogi od vas ne znaju tu drugu mene. Mnogi od vas ne znaju tu Ninu kojoj su prečice bili jedini putevi koje poznaje. Ova je godina za mene bila godina preokreta. Godina je to u kojoj sam naučila biti ozbiljna na neki novi način. Uvijek sam se bojala odrasti. Mislila sam da neću biti sposobna raditi stvari koje sada radim. Mnogo me ljudi predugo smatralo djetetom. Ovo sam se ljeto odlučila potpuno osamostaliti, no nisam ni pomišljala o tome da živim sama. Iako sam osoba koja obožava vrijeme provoditi u samoći, nikada nisam živjela sama. Uvijek bih se povlačila u svoju sobu – svoj svijet filmova, knjiga, riječi i slika. No, navečer bih uvijek kuhala i hranom spajala sve ljude s kojima sam živjela.

Krajem ljeta preselila sam se u kuću koju sam dijelila s još nekoliko ljudi. Tamo sam provela predivne dane koji su mi dali snage da se riješim svega bespotrebnog u životu. Nakon dva mjeseca života u toj kućici u prirodi, zaključila sam da je vrijeme za život bez cimera. Vrlo brzo pronašla sam maleni stan koji je bio useljiv od decembra. U njemu sam deset dana. Prvo smo imali upoznavanje – moj novi stan i ja. Djelovao mi je hladno tako prazan i nisam se mogla zamisliti kako u njemu proživljavam trenutke koje nikada neću zaboraviti. Odlučila sam to upoznavanje ostaviti za kasnije. Uslijedilo je ribanje, izbacivanje, spremanje i popunjavanje. Očistila sam svaku površinu u stanu i uz pomoć mojih najmilijih prenijela svoje stvari. Često mi je bilo čudno što naš život stane u nekoliko kutija, torbi i vreća. Kasnije sam shvatila da nisam ni stvari koje imam, ni cipele za koje sam mislila da mi neće stati u ovaj najmanji mali stan. Nisam ni knjige koje mi stoje na policama, nisam ni novo posuđe, ni najdraži pokrivač, ni gaćice koje još uvijek nisu one kakve nose žene. No, moje su stvari stan ipak učinile više mojim. Bilo mi je nekako toplije i ljepše.

Prvu sam se noć budila i nešto mi nije dalo mira. Već je druga noć bila sasvim drugog okusa. Svakim se danom sve više volimo – moj najmanji mali stan i ja. Divan je osjećaj imati nešto svoje, čekati račune, pozdravljati susjede, upoznavati se s njihovim psima i macama. Divno je biti sam i ne biti usamljen. Divno je po prvi puta ugostiti svoje najdraže ljude. Divno je (konačno) nešto nazivati domom.

U posljednje se vrijeme često gledam iz perspektive nekog drugog. Taj netko drugi stane u suprotan kraj prostorije – moje prostorije – i gleda mene (sebe?) dok obavljam najobičnije stvari. Moji su pokreti lakši nego prije. Više se smijem nego prošle godine u isto ovo vrijeme. Gledam se dok volim snijeg. Gledam se dok šetam sama u svojoj novoj ulici. Gledam se dok otvaram vrata majstoru. Gledam se dok spremam svoj najmanji mali stan. Gledam se i ponosna sam. Divno je biti sam i ne biti usamljen. Divno je biti miran i na mjestu. Divno je ovaj stan nazivati domom. Divno je imati mjesto kojem ćeš se uvijek rado vraćati – pa barem to bio i ovaj najmanji mali stan na svijetu.

Pročitaj još

Od iste osobe