Lole iz komšilukaNaslovna vijestO ljudima

Nemam dijete pa mi život nema smisla

Evo je. Čeka me iza ugla. Nije 2018-ta nego moja 30-ta. Okrugla brojka koje se pomalo svi oko mene plaše. Puno očekivanja je na toj okrugloj tridesetoj. Te da je sve bolje, te da su su to “dvadesete s mozgom”, pa jača seksualna volja, više mogućnosti, više hrabrosti i prilika, bolji poslovi…

Ana Kolar

Ispada kao da ovo do sad ništa ne valja i da će od trenutka kad otpušem 30 svjećica na torti početi neki novi život i maltene bajka.

Zatim to kažu za 40-te, pa 50-te, onda za penziju – “To, sad si stara i obješena, sad počinje pravi život!” – motivacijska poruka koju, realno, nitko nikad ne bi želio čuti.

Ako pitaš prolifere život započinje začećem, a ako pitaš ljude oko sebe onda se fokusiraju na te okrugle brojke. Ali treba li život kao takav “započeti”? Trebamo li se ponovno roditi? Promijeniti? Meni se čini da je sve to samo neki urbani mit odnosno izgovor kojim ljudi guraju propuštene prilike i vlastite pogreške pod neki tepih. Kao nekakav momentalni reset i sad sve ispočetka. Nema mi to nekog smisla, ali ajde, ljudi tako funkcioniraju. Najlakše je ignorirati i praviti se da nešto ne postoji, prihvatiti nova pravila igre za novo desetljeće života i igrati se svega “novog”. “New year, new me” priče za malu djecu. Kako za novu kalendarsku godinu, tako i za svaku godinu života.

Ali ta trideseta je zeznuta iz ženske perspektive zbog biološkog sata. OK, iako se ta granica već jako približila pedesetoj, pitanja o djeci postaju dio moje svakodnevice paralelno s povećanjem svjećica na torti. Za svaku svjećicu dobiješ jedno pitanje dnevno ekstra. Kako je krenulo u tridesetpetoj za djecu će me pitati valjda 20-ak puta dnevno. Dođe mi da rodim samo da me to ne pitaju. Da se toga “riješim”. Ali to je glupo čak i pomisliti jer dijete je nešto sveto.

Nema tome par mjeseci da mi je doktorica sugerirala, citiram: “DA SI RODIM DIJETE.” Nije mi bilo jasno kako je baš ona mogla to izgovoriti, ali rekoh si da to iz nje ne progovara dokorica medicine nego majka. I nije to prvi put da čujem da netko SEBI RODI DIJETE.

Dobivam napadaje bijesa kad to čujem, jer sve i da se radi samo o pravopisu i gramatici (a ne radi se), dijete se ne bi trebalo roditi niti samoj sebi niti ikome drugome osim tom samom djetetu. Svi oko njega trebali bismo biti samo usputni pomagači na putu do ostvarenja sebe kao jedinstvene osobe.

Uz raznorazne teorije oko desetljeća koje brojimo, tako postoje i teorije o tome što dijete DAJE ženi zauzvrat. Kažu, daje ti smisao. Žena je ostvarena tek onda kad postane majkom. Dijete će ti pomoći da postaviš prioritete… Ništa od ovog nije iz moje glave već iz tuđih usta.

Meni je nepojmljivo da mi moje dijete daje nešto jer ja ga nesebično i bezuvjetno volim odnosno barem bih ga trebala tako voljeti. Neostvarena sam bez djeteta? Odlično, neka sam, jer djetetu ne treba netko tko se još traži. Ono će mi postaviti prioritete? Zar mi nije lakše zaposliti nekoga da mi izorganizira život, bez straha da ću ga nepovratno upropastiti? Uostalom, imam nekoliko neotvorenih novih rokovnika u stanu, možda da prvo s tim počnem?

Da sebi rodim dijete… Ok, nikakav problem. Ostati trudna mogu kad i gotovo s kim hoću. Ako je to do toga da SEBI rodim dijete. Ali to je upravo ono od čega bježim već godinama. Jer ne želim dijete za SEBE. Ili za Njega, tko god on bio. Pitaju me sve češće da što ću i kako ću dalje bez djeteta, a ja uvijek odgovaram da dokle nemam OCA nemam ni DIJETE.

Kažu mi da je to jadan argument jer “dijete treba majku” i, opet, “dijete rađaš sebi”. Ne slažem se ni sa čime i ne pristajem da mi dijete odrasta bez tate između ostalog jer sam i sama tako odrasla. Bio je fizički prisutan, na momente i previše, ali nije mi bio “tata”. Bio je netko tko je bio zaslužan za trudnoću moje majke, za plaćene račune (i to ne uvijek), za urlanje i razbijanje po stanu… Da, s te strane bolje je da je moje dijete samo sa mnom, a ne s takvim slučajem, ali želim djetetu apsolutnu suprotnost. Želim mu/joj SVE ONO ŠTO JA NISAM IMALA.

Želim da ga se grli. I da ga pokrivaju. Želim da zna kako se osjeća ljubav i da ju ne mijenja za nasilje.

Nedavno sam pročitala stihove Rupi Kaur, jedne od puno njenih koji te zarežu ravno u srce. Zagrebu ispod rebara i onda ti ožiljci lagano bride danima:

Photo: Ana Šesto

Photo: Ana Šesto

Divno je kad jednom počneš pisati i shvatiš da nisi sam. Tvoja gorka iskustva nisu jedinstvena toliko koliko si do tada mislio i to možeš iščitati kod mnogih drugih. Razlika je samo što ćeš ti sa svojim nesretnim djetinjstvom, slomljenim srcem ili neuspješnim potezima kasnije učiniti.

Rupi je samo jedan od primjera kako “iskoristiti” ružno i pretvoriti ga u nešto prekrasno. U stihove koji su kao priručnik kako zagrliti tu nesretnu djevojčicu koja spava negdje duboko unutar tebe i kako pomoći samom sebi da prihvatiš prošlost na najljepši mogući način.

Ne možeš promijeniti što se dogodilo. Niti moraš. Ali možeš, i moraš, promijeniti što ćeš ti s time učiniti. Ja se neću udati za nasilnika, neću roditi dijete sebi i neću forsirati nešto što ne ide.

Osluškivat ću, sebe i druge. Čitat ću i pisati i kad za to dođe trenutak možda i postanem mama, a možda i ne, ali neće mi život tada početi jer počeo je odavno i ne želim da završi u brojkama, čekanjima ili batinama.

Neka bude u stihovima i riječima, ali neka ne bude tužan. Jer, kako kaže Rupi:

najtužnije od svega

možda su oni koji žive čekajući

nekoga za koga ni sami nisu sigurni 

postoji li

  • 7 milijarda ljudi

 

Do idućeg puta, nije bitno postoji li taj netko jer postojite vi sami.

Zagrljaj,

A.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije