Lole iz komšilukaNaslovna vijestO ljudima

Sasvim je u redu ne biti u redu za Božić

Danima se gubim. Gubim se između onoga što jesam, što sam bila i što bih trebala i htjela biti. Vjerujem da se mnogi umaraju od mojih bipolarnih faza i tekstova. Možda je nama, dvadesetogodišnjacima, normalno prolaziti kroz ovakve periode. Možda to uopće nije dobro za osobu mojih godina?

Piše: Nina Bljak

Možda bih ja ipak htjela kroz to proći sada – kako ne bih vukla suviše tešku prtljagu u nekim novim odnosima ili kada budem imala četrdeset! Ne želim ponavljati greške svojih roditelja, susjeda i profesora. Ne želim si ne priznati da mi nije dobro. Ne želim se sramiti toga da mi je jedan dan super, a da onda dva dana ne mogu izaći iz kreveta. Da, ovih dana ne mogu izaći iz kreveta. Ovih dana ni ne želim izaći iz kreveta.

Danima se gubim. Gubim se između onoga – dopusti si da ležiš i plačeš i između onoga – plakanje je za pičkice, ustani na silu i radi sve što bi trebala. Nekada mislim da sam naslijedila maminu bolest, samo što se moje boje izmjenjuju suviše brzo. Nekada se ne mogu uhvatiti. Znam da sam tih dana teška svima oko sebe. Znam da sam nekada bezobrazna i to prema onima koji me najviše vole. Znam i da se uvrijedim kada je netko drugi bezobrazan prema meni. Znam da često ne shvaćam, a tražim da me se shvati. Onda se uhvatim kako plačem u istu onu hranu u koju sam već naučila da ne smijem plakati. Pa shvatim da ništa nisam naučila ili da prebrzo zaboravljam.

Foto: pixabay.com

Danima se gubim. Možda se gubim da bih se konačno pronašla i ostala na mjestu zauvijek. Možda ne postoji zauvijek. Možda je život bezbroj ovakvih traženja. Možda sam postala premračna. Sigurno sam premračna za ovo doba godine. Sve bi trebalo biti u znaku lampica, mirisa borovine, pečenih kolačića, cimeta i kuhanog vina. Danima se gubim i ne želim se praviti da mi je do svega onoga što viđam na portalima, Facebooku, Instagramu, u izlozima i na ekranima. Uvijek mi se gadilo lažno veselje i okupljanja na koja su ljudi prisiljeni. Duboko u sebi – voljela bih da imam moć okupiti svoju obitelj za Božić i držati sve pod kontrolom. Voljela bih da se bar taj jedan dan svi razumijemo. No, trenutno ne razumijem ni sama sebe i ne želim od sebe očekivati stvari koje znam da ne mogu ispuniti. Barem ne sada.

Danima se gubim pa bi možda bilo bolje da ne pišem, i da me ne slušate, i da vam ne kvarim raspoloženje. Nekoliko je stvari utjecalo na moje gubljenje. Ponovno sam dobila potrebu da kontroliram stvari, da razmišljam unaprijed i da se, nakon što stvari ne budu kakvim sam ih zamislila, raspadnem na sto dijelova. Onda sam se počela gubiti, prestala sam disati normalno i za to sam okrivila vlagu u stanu koje zapravo ni nema. Kada sam si (konačno) priznala da ni ovaj Božić neću biti onako vesela i raspoložena kako sam planirala, prodisala sam. Ventolin više ne koristim, no puno je neriješenih pitanja koja još vise u zraku. Prestalo mi je biti bitno što je Božić jer Božića će biti još puno. Prestalo mi je biti bitno što će svi biti nasmiješeni i veseli, a ja (ponovno) neću. Postalo mi je bitno riješiti sve ono što imam kako bih izbjegla nasumično mijenjanje boja, spavanja u nedogled i umorne misli koje zagađuju cijelo moje biće. Ovaj ću Božić želju za srećom ostaviti sa strane i uhvatiti se u koštac s problemima kojih se još uvijek nisam riješila.

Pročitaj još

Od iste osobe