KulturaNaslovna vijestRadoznala Lola

Draško Sikimić: Teška je potreba za pisanjem

Prije sedam godina otvorio je prvu svoju radionicu samostalnog razmišljanja, i ubrzo nakon toga pokrenuo je masovne demonstracije u sebi.

Vanja Stokic

Foto: Radovan Dangubić

Za manje od godinu dana nakon otvaranja radionice i obaranja nekoliko spomenika gluposti, svrgnuo je nacionalizam iz svoje glave i povukao sve ideje o mijenjanju svijeta. Vjeruje kako je bar jednom uhvatio signal sreće, ali je bilo prebrzo da se snimi i pusti opet. Hiljadu puta je pomislio kako bi sebe smatrao boljim čovjekom kada bi saznao da ga je neka ptica pogledala, baš kao što se osjeti važnim svaki put kad se pas lutalica zaustavi i zagleda u njega. Voli da gleda kroz prozor i u nebo. Ne voli računanje vremena i ne voli da priča. Često misli da je vuk, pa izbjegava ljude. Voli šumu, maglu i oblake. Već više od pet godina ga ništa ne čudi.

Ovako Draško Sikimić iz Ljubinja, autor knjiga Smotuljci i Ogrebotine, opisuje sam sebe. Za magazin Lola govori o svakodnevnom grebanju, ogoljavanju, umiranju i još ponečemu.

Za razliku od Smotuljaka koji kombinuju nekoliko različitih formi izražavanja, Ogrebotine čine samo pjesme. Je li to izraz u kome se najviše pronalaziš?

Vjerujem da je samo slučajnost to što sam uglavnom pisao pjesme; slučajnost jer nisam imao namjeru da tako bude. To je bio nekakav trenutak u mom vremenu kad se sve prosipalo u stih. Sada je nastupio neki period kada pišem nešto prozno, a to, za razliku od poezije, traži malo veći angažman i dopušta pisanje sa predumišljajem. Ipak, u tome moram da pazim da ne upadnem u neko pretvaranje, jer čini mi se da je to najveći problem kod svakoga ko poslije poezije odluči da piše i nešto drugo. A za to vrijeme pjesme i dalje nastaju sasvim neplanirano.

Knjiga Smotuljci

Tvoja djela se lako i brzo čitaju, ali se definitivno teško zaboravljaju. Uspijevaš da u čitaocima probudiš emociju i da oni ne zaborave pročitano čim zatvore knjigu. Koliko ti je bilo teško da se ogoljavaš riječima i svoju intimu dijeliš sa publikom?

Kod ogoljavanja zapravo i nije problem što to ide pred druge ljude, tu se više radi o tome da li je to uopšte bilo ogoljavanje, ili maskiranje i nabacivanje na sebe raznih boja, da bi se tako publici predstavila željena slika o sebi samom. Šta je od to dvoje, najbolje govore pjesme. A kod tog ogoljavanja je, smatram, važno jedino da nikad ne prestane, ako može, jer to bi onda značilo da zaista ima nešto ispod, ima se šta (po)kazati. Dakle, ja sam srećan ako čitaoci moje pisanje prepoznavaju kao ogoljavanje. Ali, da ne bi ispalo da u tome ništa nije teško: teška je potreba za pisanjem.

Knjiga Ogrebotine

Postoji li žena kojoj se obraćaš u svojim pjesmama ili je još uvijek tražiš?

Da ne postoji žena, onda bi moje pjesme bile nešto kao oglas. Postoji, žena, eno je baš onakve kakvom je stihovi opisuju. Jedino što ne postoji je traženje, jer kad bi ono postojalo, to bi značilo da ja ne postojim. Ali sasvim je u redu i ne postojati, to smo svi jednom radili, ili još uvijek radimo; i u redu je, stvarno to mislim, u redu je ne postojati čak do kraja života. Ovdje, naravno, govorim o nepronalaženju sebe. Kažu da čovjek najčešće pronađe sebe u nekom drugom, zato valjda onako jako misli da više ne postoji kad nekog izgubi. Izgleda da sam zapostavio ženu iz pitanja, pa da njome, evo, završim: da nije bilo nje, ne bi bilo ni mojih pjesama.

Šta te je najviše ogrebalo u životu? Postoji li nešto što te grebe svaki dan, pomalo, uporno i dosadno?

Ljubav, ljubav i, sva sreća, ljubav.

Grebu me, naravno, i sujete moje živahne, ali grebem i ja njih, dužan im ne ostajem.

Foto: Radovan Dangubić

Odbijaš da se svrstaš u kalup pjesnika. Kako bi definisao sam sebe?

To moje negiranje je posljedica naglog svrstavanja. Valjda samo hoću da sam sebi ne budem pjesnik, nego ono što jesam. Da se definišem ne mogu, jer čini mi se da još nisam završio sa sobom. Ako vam kažem ko sam, plašim se da me nećete prepoznati za godinu dana.

Tvoj rad je davno prevazišao granice Ljubinja, malog grada u kome živiš. Osjećaš li se kao da te geografska odrednica nekada sputava i kod drugih ljudi automatski stvara predrasudu?

Kada sam iz svoje male sobe, u tom Ljubinju, pripremao rukopis i kucao mejl da ga pošaljem izdavaču, nisam razmišljao o svom geografskom položaju, nego o kvalitetu onoga što sam napisao. Predrasuda je problem samo onog ko je ima. Viđao sam je, dakle, kod drugih, ali nisam osjećao da mene nešto steže zbog toga što su me njome odgurnuli, samo sam prošao pored njih jer znam da mi u stvari ni ne moramo da se družimo.

Koju knjigu bi svaka kuća morala da ima?

Tako je govorio Zaratustra. Znam da bi u svakoj drugoj kući bila zapaljena, ali nema veze.

Knjiga Smotuljci

U pjesmi „Strah od života“ pominješ mnoga umiranja čovjekova tokom života. Od čega si sve do sada umro?

Jednom sam zatvorio jedna vrata i sjeo iza njih, tako zatvorenih, i umro. Onda sam, za pola godine, uzeo ta vrata i ponio ih tamo gdje sam mislio da ih mogu ponovo otvoriti, zakačio ih i probao, probao opet i nisu mogla da se otvore, pa sam još jednom sjeo i umro, drugi put na istim vratima. Jednom davno je neko drugi umro, zaprave, ali o tome neću. Sada, kad se desi neko sranje, gledam da to umiranje obavim što prije, onako rutinski, pa da nastavim dalje. Ali ima i onih umiranja od kojih sam još mrtav, a to su, naravno, ona od sopstvene ruke.

Pročitaj još

Od iste osobe