Ljudski odnosiNaslovna vijestPraktična Lola

Kad i zašto je postalo društveno prihvatljivo da žena šamara muškarca?

Normalizacija intimnog nasilja predstavlja uznemirujući trend, tako da pripadnici oba pola otvoreno pričaju i priznaju kako su udarili svog partnera ili partnericu ističući razlog zašto je taj čin nasilja bio opravdan.

Piše: Anja Zulić

Prema istraživanjima, žene će tri puta češće priznati da su udarile svog partnera, a mogućnost za takvom iskrenošću jednim dijelom pruža i cjelokupna atmosfera u društvu gdje preovladava stajalište da su žene nasilne samo u samoodbrani tj. kada odgovaraju na nasilje muškarca. Kako bi se uspješno borili i spriječavali dalji krug širenja nasilja, moramo prihvatiti da i žene mogu biti jednako agresivne i nasilne kao što se te osobine pripisuju muškarcima.

Dupli standardi posebno se vide kada je riječ o šamaru. Dok se u popularnoj kulturi scene u kojima žena ošamari muškarca tumače kao nešto uzbudljivo i seksi, obrnuta situacija uvijek se smatra mizoginičnom i agresivnom. Uvriježeno je mišljenje da žena šamarom ne može povrijediti muškarca, te se najčešće i ne percepira kao nasilje. Prema „Američkom rječniku idioma“, izraz „šamar u lice“ potiče iz 1800-ih godina i predstavlja „uzdržavanje, odbijanje ili uvredu“ po čemu je svrha šamara češće ponižavanje nego povreda. U svojoj studiji iz 2004. godine „The Naked Woman: A Study of the Female Body”, antroplog  Desmond Morris definiše ono što on naziva “šamarom u obraz” kao klasičnu akciju žene koja odgovara na nepoželjne namjere muškarca. Morris taj čin smatra kao eksploziju koju je nemoguće ignorisati, ali koja ne uzrokuje mnogo štete. Takva upotreba riječi šamar je veoma problematična jer se koristi kako bi se umanjila percepcija o nasilnosti nekog djela, čak i kada je njegova težina očita. Jedna osoba može nekoga udariti vrlo jako po licu, ali kada se to nazove „šamarom“ čin se više ne doživljava kao nasilnički.

Izvor: The Telegraph

Izostanak reakcije

Iako udaranje nekoga nikada ne smije biti rješenje, danas u društvu je mnogo prihvaćenije kada žena ošamari muškarca, nego kada je situacija obrnuta. Kada se takva scena odigra na ulici, rijetko se vodimo mišlju kako je ta žena nasilna, a mnogo više se pitamo „šta je on uradio pa je to zaslužio“.  I ovdje imamo prenošenje krivice na žrtvu (sam je kriv), kao i u mnogobrojnim slučajevima kada govorimo o nasilju nad ženama. Problem je što pored nevjerovanja da žena fizički može povrijediti muškarca, pitanje psihičkih posljedica i traume koju muškarci prolaze je takođe stavljeno negdje po strani.

Inicijativa “ManKind” koja se bavi zašitom muškaraca koji trpe nasilje sprovela je eksperiment u jednom londonskom parku. Eksperiment je sniman skrivenim kamerama i pokazao je reakcije slučajnih prolaznika tokom napada između muškarca i žene. Prvi scenario eksperimenta pokazuje muškarca koji napada djevojku. Već na prvi znak agresije prolaznici počinju da viču na muškarca i prijete da će zvati policiju. Jedna od prolaznica obraća se djevojci sa “ne moraš da trpiš to, on nije vrijedan toga”. U drugom dijelu eksperimenta uloge su zamijenjene. Sada je djevojka napala muškarca i počela da ga udara pred svima. U ovom slučaju niko nije prišao da pomogne muškarcu, a ljudi su se najčešće i smijali. Ovakvi dupli standardi kada se govori o nasilju predstavljaju veliki problem.

Začarani krug nasilja

Nasilje u intimnim vezama kasnije prerasta u porodično nasilje koje je većinom obostrano i prema istraživanjima ne bi se događalo da takvih primjera nema u primarnoj porodici (sinovi nasilnih roditelja 1000 posto češće zlostavljaju supruge nego sinovi nenasilnih, a kod ćerki nasilnih roditelja pokazuje se 600 puta veča učestalost zlostavljanja muževa). Bitno je naglasiti da nasilje ne rješava problem u odnosima već samo povećava šansu da se sličan incident ponovi, bez obzira ko je koga prvi udario.

Izvor: Recovery Now

Rezultati “Family Research Labaratory-a” su pokazali da se svake godine među osam miliona supružnika dogodi neki oblik porodičnog nasilja. Broj žena koje su žrtve teškog nasilja je 1,8 miliona, dok je broj muškaraca žrtvi teškog nasilja 2 miliona. Drugim riječima, žena doživi nasilje svakih 18 sekundi, a muškarac svakih 15 sekundi.

Takvi statistički podaci o zlostavljanju žena i primjeri  “jedna žena svakih 18 sekundi” najčešće se koriste za skretanje pažnje javnosti na porodično nasilje i prikupljanje novca za akcije i zaštitu. Međutim, ako prihvatimo rezultate statistike za žene, zašto ne prihvatamo i rezultate iste statistike za viktimizaciju muškaraca?

Kome se obratiti za pomoć?

Nepostojanje ustanova kojima se mogu obratiti, linija za pomoć, skupina za podršku, prepoznavanja problema u društvu i medijima, i preovladavajućeg mačo stajališta dovodi muškarce u situaciju gdje se moraju boriti i suočiti sa problemom ismijavanja i izolacije.

Tim S. doživio je jako krvarenje nakon što ga je djevojka sa kojom je živio udarila tavom po glavi.

“Policajci dođu i misle da je to šala. Nikad nisam nikome pričao o svemu tome dok se to događalo, jer bi pretpostavili da sam joj nešto napravio ili da sam to zaslužio. Da je bilo telefonske pomoći za muškarce, u takvoj situaciji bih nazvao da vidim što napraviti, koje mogućnosti postoje, kako da to prekinem”, govori on.

Moramo shvatiti da za nasilje nema opravdanja. Ne smije biti važno ko je počeo ili šta je bila provokacija. Ne smijemo dozvoliti da smo podijelijenih stavova kada govorimo ili svjedočimo šamaru. I na kraju prihvatiti da nijedan pol, samo zbog svog pola nije manje sposoban za nasilje.

Naslovna fotografija: The Telegraph

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije