Lole iz komšilukaNaslovna vijestO ljudima

“Sve je u redu” život pretvori u pakao

Koliko puta si nešto više platio zato da ne moraš nešto napraviti ili da to nešto, što god to bilo, bude brže i bolje gotovo? Poznata situacija, jel?

Piše: Ana Kolar

Foto: StockSnap.io

Samo da se riješiš, da ne moraš, da ne odugovlačiš… Dat ćeš i više novca, čak i ako nemaš, ali znaš da ćeš tako uštedjeti vrijeme i živce. Sve i da se ne radi o novcima, kad si doveden pred gotov čin uložit ćeš što treba da bi odahnuo.

Napraviš to i nesvjesno, uđe ti u kategoriju “pod normalno”. E, da… Lako je tako kad se radi o tanjuru graha u restoranu, kad ti se ne kuha, vožnji taksijem, jer ti se ne hoda ili jednostavno zato jer ti se može, čupanju obrva iako to možeš sama… Što je kad se radi o malo drugačijim stvarima? Onda kad treba sjesti, čvrsto odlučiti i ne ići unazad? Kad treba “kirurški” odstraniti nekoga ili nešto iz života, jer tome tu više nije mjesto?

Onda odugovlačiš. Jer ne možeš nekoga platiti da ti iseli nakupljene stvari koje još nisi spreman odbaciti. Ne možeš platiti nekome da kaže: “Ne volim te više” ili “Vrati mi ključeve” Sve i da možeš, efekt ne bi bio isti kao kad sit izađeš iz restorana, a nisi morao prati suđe, pospremati, otići u nabavku… Za taj obrok si samo morao biti u restoranu i imati novaca i vremena.

Što kad, nakon uloženog vremena, nabavke, prilagodbe, pranja suđa i čarapa, shvatiš da više ne želiš prati te iste čarape? Da sve i da ih taj netko pere sam, ne želiš ih vidjeti u svom ormaru? I obrnuto. I najgore je kad je sve u redu. Pa odugovlačiš. “Bude bolje” – kažeš sebi i drugima. “Ovo je samo faza”;  “Svaki odnos, bio ljubavnički, prijateljski ili obiteljski ima uspone i padove, jel?” –  Da, i taj izgovor iskoristiš nekoliko puta. Sve je u redu. Problem je u meni, nije u njoj ili njemu. Idem ja raditi na sebi” – kažeš si onu rečenicu koja zvuči istovremeno odlično, ali i kao potez očajnika ili očajnice jer: “Ništa ne ide, a sve je u redu, pa kao, idem mijenjati sebe.” ( “pa kao” zapravo postane Pakao)

Onda krenu unutarnji monolozi bez prestanka:

Ma budit ću se i ja kasnije, mogu ja to. Mogu i ja spavati po 11-12 sati dnevno. Mogu ležati cijeli dan. Mogu i ja slušati tu neku muziku. Mogu odgledati filmove i serije koje ja želim dok njega nema. Mogu ići u kazalište kad je na poslu. Prilagođavam se jer sve je u redu. Voli on mene, volim ja njega…

I mrzim kako mi dan izgleda kad je “sve u redu”. Ali sama sam si kriva jer odugovlačim, tražim izgovore, tražim izgovore za izgovore, a zatim izgovore tih izgovora za izgovore jer – “SVE JE U REDU!” Glava mi puca, ne mogu spavati ne 11-12 sati, ne mogu spavati ni 4 sata u komadu, sve čarape su oprane, ali meni ih se pere opet, jer ne znam što drugo da radim. Odgledala sam sve serije unaprijed i zaspala kad se trebamo vidjeti jer sam umorna. Jer me prazni. Jer je sve u redu…

Ali, koji je kriterij za “sve je u redu”? Kako dođeš do toga i zašto bolje da ne dođeš? Pustiš odnos da ode u pizdu materinu jer zaljubio si se i to je dovoljno. Seks je dobar i to je dovoljno. Volimo par istih stvari i to je dosta. Prestaneš se smijati nakon par mjeseci. Ne ideš više na kave s frendicama kao nekad, a ako i odeš, pričaš im kako je “sve u redu”, jedna od onih kava kad sve od reda sliježete ramenima i jedva čekate da se vratite na posao. Da, radije na posao nego u svoju “sve je u redu” vezu.

Onda kažu da smo mi ludi/e jer su nas uništile serije i filmovi, da ne možemo imati tolika očekivanja, da trebamo prihvatiti “dosadu” i uživati u njoj. U “sve je u redu” uživaš otprilike do trenutka dok si ne poželiš prerezati vene. Jer to je upravo ona situacija od početka teksta, izlaz, kraći put da privedeš kraju nešto što nema manu. “Da bar ima manu, onda je lakše” – utuviš si i to u glavu.

Proglašavaš se mazohistom, vječno nesretnim/nesretnom, odustaješ od svega, čak i smogneš snage za lansiranje sebe van svoje zone komfora, ali usred lansiranja pukne nešto i staneš na pola puta. Nisi niti na nebu, niti na zemlji. Gotovo je, ali ostaci “sve je u redu” su i dalje tu. Kao neka sarma od Nove godine ili vanili kiflice od Božića koje ne želiš baciti jer je sve to još uvijek u redu pa svaki dan žvačeš isto dok se zaliha ne potroši… Tako i ovo. Gutaš iste rečenice, gledaš iste scene u svom prostoru, u mjestu koje ste nekad dijelili, čitaš iste poruke od kojih ti dođe da razbiješ mobitel, slušaš isto ono unutarnje more izgovora koji i dalje vrište u tvojoj glavi. Jer odugovlačiš. Jer je par čarapa ostao i nikako da ga vratiš. Pereš ih svaki put sa svojim čarapama. Podsjećaš samog sebe na nešto što je bilo, vrtiš lijepe uspomene i pomišljaš kako je bilo samo toga, bilo je samo lijepih stvari. Ali nije. Realno je da je bilo više “sve je u redu” momenata od onih “Boli me trbuh od smijanja!” i “Jedva čekam da te vidim!” trenutaka.

Gledala sam Notebook neki dan. Prvi put u životu. Da, svi režu žile na taj film, a oni koji ne režu seru kako to nema veze s realnošću i kako smo zbog toga svi otišli k vragu i napucali si očekivanja u nebesa. Ali, u tom filmu su moji baka i deda. To što je tamo snimljeno, živi na adresi koja mi piše u osobnoj iskaznici. I sve te filmove i serije netko je snimio po uzoru na neke susjede, rodbinu, prijatelje, bivše ili sadašnje ljubavi.

Mi ljudi možda jesmo kreativni, ali život je sam po sebi kreativniji i romantičniji nego što ćemo mi to ikada moći biti. Ljubav kakva postoji u filmovima je samo blaga verzija mnogih ljubavi koje šeću ovim svijetom.

Ryan Gosling Love GIF - Find & Share on GIPHY

Zapravo, svaka ljubav od koje ti noge ne krenu plesati i bez muzike, bez plesnog podija, bez plesnih cipela… to je ta “sve je u redu” ljubav. Ona koja prazni, a ona koja pleše je ljubav koja puni.

Do idućeg puta, pleši.

Zagrljaj,

A.

Pročitaj još

Od iste osobe