Lole iz komšilukaNaslovna vijestO događajima

Kako je Kačavenda ubio vjeru u meni

Postati nevjernik na Božić nije mala stvar. A nije tako lako. Al, eto, kod nas uvijek ima onih da te samo svojom pojavom preobrate i u taj sveti čas. Nema šta, jedna me je božićna scena nagnala da postanem nevjernik.

Jelena Pralica

Foto: Pixabay.com

Sezona hedonizma je u cvijetu. Zbog toga, između ostalog, podjednako volim i ne volim praznike. Ove zimske, kad kao hrčak u sebe, za razliku o praznika tokom ostatka godine, kad više navlačim oko sebe, jer generalno se sebi kao živom biću, pa i onom vjerujućem, više posvećujem između dvije zime. Sad nosim tri široka džempera i to je to, opustim stomak koliko me volja, a ostatak zimskog života provodim kao medvjed, u snu.

Ipak, ono malo vremena kad me nužda natjera da pomolim nos pa treba da se uljudim, spoznam koliko su fatalne posljedice zimske renesanse. Dok ja tako kao čips ovih dana tamanim sarmu, sa psihološkim pauzama ispunjenim supom, eventualno kolačima, pa se vratim u trojstvo mesa, kupusa i KUKUruze, uviđam da na drugim nivoima pojedini misle da nam je višak holesterola pomutio vid i um.

Gledam ti ja tako, sva blažena usred ovih, jelte, vjerskih praznika, češkajući auru oko pupka, malo televiziju, malo po vilajetima interneta i sve mi nekako bogougodno. Da se razumijemo, poštujem sve vjere, pa i svoju, al ovobožićno prosvjetljenje koje sam doživjela u vlastitoj fotelji ne može se mjeriti ni sa čudom svetog ognja.

Šaltam ti ja tako i šaltam, valjda tražeći đav'lu mjesta, i naletim, na taj sveti, naradosniji dan, na najvećeg među najvećima, na glavom i bradom, da ne kažem nečim južno od duše, a ne bih pogriješila, vladiku nam Kačavendu, kako, eto, baš na Božić  doživi da vaskrsne sa istorijskog bunjišta i zasija sjajem pravednog predvodnika pred stotinama poniznih vjernika, žednih priča o spasenju duše i vjeri kao svjetlu na kraju tunela.

Ispao mi je telefon. Usisao me neki vremenski stroj. U tom sam momentu u po Bijeljine, gdje sam bila posljednji put još kad se u maticu moglo samo preko koridora, u manastiru SPC Sveta Petka. Da se opet razumijemo, nisam neko koga ćete svaku nedjelju vidjeti u crkvi, nisam ni neko ko voli samo svoju vjeru, umanjujući tuđu, nisam ni neko ko vjeruje da će Sudnjeg dana ostati samo Srba koliko staje pod jednu krušku, al sam, eto, neko ko istinski ne vjeruje u Kačavendu. I sve Kačavende ovog svijeta.

“Mira nema bez Božje pomoći, ljubavi nema bez čistog srca, plemenitosti bez dobrih namjera, pravoga života bez hrišćanskog i života bez držanja deset Božjih zapovijesti. Nema, i onaj koji se ne pridržava, ne može se nazvati sinom Božjim”, poručio je Vasilije Kačavenda, sunce ti poljubim, onaj isti koji je prije četiri godine penzionisan zbog umiješanosti u podvođenje maloljetnika.

Kad smo ga tada ljudski, uz sve olakšice i počasti poslali da se odmara u palati sa pozlatom u, jelte, zasluženoj penziji, ja sam vjerovala, kao prosječna vjernica, da je za svagda prognan iz svega što se smatra ljudskim. I da mu je dovoljna vlastita savjest, a ne neka javna lomača. Al, eto, povjeruje čovjek i da niko u krizi neće kupiti najnovijeg audija, pa se zajebe.

Besjedio je penzionisani episkog zvorničko-tuzlanski, koji je “dječacima gurao jezik i hvatao ih za polni organ”,  na božićnoj liturgiji o miru, ljubavi i rađanju djece. To sam pročitala. I da je poručio da se danas umjesto mira i mirisa tamjana osjeća smrad baruta, kao i da se na sve strane zvecka oružjem. Treba li se sad prisjetiti svih onih gnusnih detalja iz njegovog životopisa, sad kad smo ih taman jedva nekako zaboravili? Kao i svih gadosti koje procure iz zidina Vatikana ili redova bilo kojeg drugog vjerujećeg naroda?

Kako da povjerujem da je nakon svega u redu da se upravo on pojavi pred vjernicima? Na najradosniji hrišćanski praznik. Kao da smo zaboravili njegov lik i djelo. Kako da djetetu ne pokrijem oči dok to gleda, a da mu ne objasnim zbog čega to radim? I kako da ga ikad odvedem u crkvu, ako mu to ispričam. A, eto, nekad i hoću da ga odvedem. I kakvu mi to vjeru neko približava na taj način, vjeru u šta, vjeru u koga, u koje to principe, poglede na svijet, u koje svjetonazore, naposlijetku, u kakve to poglede na vjeru? Pa ja vjerujem da smo mi dotakli mnoga dna, al nekako želim i da vjerujem da bi sa svakog morali samo prema gore, u bistru vodu na površini.

Hvala Kačavendi, jer je svojim božićnim vaskrsenjem prosvijetlio moj put. Ja sam odlučila da napustim ovu i ovakvu vjeru.

Ne znam što sam ovo podijelila sa vama, al red je da se zna da je na svijetu jedan bezbožnik više. Tačnije, jedan vjernik u ovaj sistem vrijednosti manje. Imam ja u šta da vjerujem, još uvijek. U dobre ljude, u ljubav, u pobjedu dobra nad zlom, u prijateljstvo, u Sunce, bistri potok ili dječiju graju.

Možda tamo negdje neki Bog vozi mercedes, al šta mogu kad mi je bezgrešni bicikl draži.

Pročitaj još

Od iste osobe