AktivizamHrabra LolaNaslovna vijest

Dževdet Huskić, nastavnik koji od svojih đaka stvara bolje ljude

Oduvijek su ljudi bježali od osoba koje su drugačije od njih, rugali im se i vrijeđali ih. Najgore od svega je kada takvo razmišljanje i ponašanje prenesu i na sljedeće generacije.

Piše: Vesna Drakulic

I u današnje vrijeme djeca su izložena podsmijehu svojih vršnjaka ako nisu poput njih, a to, nažalost, može dovesti i do neželjenih posljedica. Ovo je priča o  jednom nastavniku engleskog jezika u Bosni i Hercegovini, koji se protiv toga bori tako što svojim učenicima pušta dokumentarne filmove o, nažalost, uvijek aktuelnim problemima kao što su siromaštvo, vršnjačko nasilje, diskriminacija i nasilje u porodici.

Sve je počelo kada su Olja Latinović, Monja Šuta-Hibert, Alina Trkulja i Kumjana Novakova iz organizacije festivala dokumentarnog filma “Pravo ljudski” iz Sarajeva 2012. godine pripremile priručnik “Zumiraj prava u školi”, koji omogućava interaktivnu edukaciju putem audio-vizuelnih materijala. Tada je održana i trodnevna radionica za nastavnike iz mnogih gradova BiH kako bi se upoznali sa metodologijom upotrebe dokumentaraca u nastavi, kao i sa devet filmova koji su bili sastavni dio priručnika. Iako je ovaj priručnik prvenstveno bio namijenjen za rad sa srednjoškolcima, Dževdet Huskić koji predaje engleski jezik u Osnovnoj školi „Podlugovi“ u Ilijašu je odlučio da ga koristi. Smatrao je da su teme i filmovi prihvatljivi i za rad sa učenicima viših razreda osnovne škole. Danas u cijeloj priči učestvuju i đaci nižih razreda zato što se prije nekoliko godina pojavio i priručnik za osnovnu školu “Zumići uče kroz film”.

Jedan od filmova koji je Dževdet puštao mališanima u nižim razredima osnovne škole i koji je odlično prihvaćen od strane djece i odraslih jeste i “Poklon” Jakoba Freya. U ovom kratkom animiranom filmu dječak bez noge dane provodi igrajući video igrice, no sve se mijenja kada mu majka pokloni psića. Osim njega, na školskom platnu su se puštali i “Igra se nastavlja”, o pokušaju djece da dobiju svoje igralište u kvartu malog gradića, te “Leteća Ana” o jedanaestogodišnjoj djevojčici koja živi sa Gilles de la Tourette sindromom i svojim tikovima koje, na kraju, ona i ne želi izgubiti. Upravo se prva projekcija filma “Leteća Ana” Dževdetu najviše urezala u sjećanje.

“Mislim da je to bilo presudno da nastavim koristiti  dokumentarne filmove u svom radu. Projekcija je bila grozna, djeca su ismijavala Anu, njeno ponašanje i tikove, da bi na prvoj trećini filma prestali pričati, počeli smirivati jedni druge, pažljivo pratiti film i do kraja su se potpuno promijenili. Tražili su da ponovo pogledaju ‘Leteću Anu’. Onda smo razgovarali više od sat vremena, otvorili su se, počeli pričati o ljudima iz okruženja ili iz svoje porodice koji imaju slične probleme. Govorili su o tome kako se često brinu o njima, idu u kupovinu za njih i provode vrijeme s njima. Djeca ni ne razumiju da je to u stvari njihov angažman, da su oni zaista pomagali tim ljudima”, priča Dževdet.

Dževdet ističe da nema mnogo vremena da svojim đacima pušta dokumentarne filmove na redovnim časovima i da zbog toga treba mijenjati trenutne nastavne planove i programe. Dotad je on našao drugo rješenje – u Osnovnoj školi “Podlugovi” vodi Klub ljubitelja filma “Zoom” u okviru kojeg drži časove na kojima djeci pušta dokumentarce. Prije same projekcije se uopšteno govori o problemu koji je tema filma. Nakon prikazivanja dokumentarca djeca razgovaraju, iznose svoja iskustva i donose zaključke. Diskusije nekad traju po 15 minuta, a nekad i sat vremena, no bez obzira na dužinu časa, mališani su veoma zainteresovani da komentarišu film i podijele sopstvena iskustva. Sve to čini da te pametne glavice postanu bolji ljudi i da se barem malo promijeni ljudska svijest o mnogobrojnim problemima i poteškoćama koje život nosi.

“Ja sam, kao nastavnik, samo mali djelić života moje djece. Moj zadatak je da oni budu sretni u školi. Škola treba da bude sigurna zona za njih, oslobođena od osuđivanja, nepravde i straha. Ne gajim iluzije da mogu promijeniti dijete na koje utječe više faktora. Sydney Harris kaže: ‘Svrha obrazovanja je da pretvori ogledala u prozore’. Ja upravo to i pokušavam, želim pružiti priliku djeci da vide širu sliku svijeta, da ne osuđuju, da budu pravedna i da na mojim časovima budu oslobođena straha. I usput da nauče osnove engleskog jezika”, objašnjava Dževdet.

Ovih dana Dževdet sa učenicima sedmog razreda priprema snimanje njihovog prvog dokumentarnog filma u trajanju od jednog minuta. Njegov radni naslov je “Lijenost”, a govoriće o čestoj pojavi nerazumijevanja između učenika i nastavnika. Djeca su učila kako da pišu scenario i knjigu snimanja i zbog toga je Dževdet veoma zahvalan na pomoći TPO fondaciji, Zoki Ćatiću, Mirzi Ajnadžiću, kolegama i kolegicama, te upravi škole u kojoj radi. Sa druge strane, zabrinut je zbog toga što se, kako sam kaže, i pored tehnološkog i informacionog buma u proteklih 20 godina obrazovanje u većini slučajeva još uvijek bazira na školskoj tabli i kredi. Smatra da školu treba prilagoditi vremenu u kojem živimo i promijeniti sistem obrazovanja, te da ne treba đake zasipati gotovim činjenicama i tražiti od njih da sve to znaju napamet, već im pokazati kako da uče i istražuju.

“Prvačići u  Kantonu Sarajevo, djeca od šest godina, imaju devet školskih predmeta. Da li to vama zvuči normalno? Deveti razredi imaju 15 školskih predmeta. Djeca od 14 godina svake sedmice imaju posla sa 15 različitih nastavnika i nastavnica, 15 različitih karaktera, sistema rada, ocjenjivanja i čega sve ne. I svi mi od djece očekujemo da uvijek budu spremni za čas, da baš naš predmet najviše vole i uče. Gdje su tu specifičnosti i potrebe svakog djeteta? S druge strane, nadležna Ministarstva, kojih je 13 u BiH, od prosvjetnih radnika sve više prave administrativne radnike. Već odavno smo dosadni našoj djeci i ako uskoro nešto ozbiljno ne promjenimo, crno nam se piše. Prvi korak bi bio potpuna depolitizacija obrazovanja”, objašnjava Dževdet.

Dječije reakcije na dokumentarne filmove su različite, ali ono što je veoma važno jeste da mališani vrlo brzo počnu saosjećati sa likovima i razumiju ih, a to je, priznaćete, čvrst i dobar temelj za budućnost. Zbog toga im treba približiti realnost svijeta u kojem žive i poslušati njihovo mišljenje o tome. Nemojte se čuditi ako vas vaši mališani iznenade jer, kako kaže Dževdet, djeca se najviše mijenjaju kada pričaju o svojim iskustvima. Upravo zbog toga im treba pružiti priliku da se njihovi glasovi čuju.

Pročitaj još

Od iste osobe