LjudiRadoznala Lola

Nevjerojatna priča majstora za tetovaže u Auschwitzu

Lale Sokolov više je od 50 godina živio s velikom tajnom. Zbog posla koji je radio i mjesta gdje ga je obavljao, Sokolov je tijekom Drugog svjetskog rata vidio najgore od čovječanstva.

Redakcija

Izvor: Jutarnji.hr, Foto: Yulia Moiseeva / Shutterstock

Cijeli niz godina nikome nije govorio što je i gdje radio. Kada je zakoračio u svoje 80-e i kada se udaljio od mjesta gdje je radio, tek je tada otkrio svoju tajnu. Bio je majstor za tetovaže u Auschwitzu.

Danas žitelj predgrađa australskog grada Melbournea, muškarac koji se 1916. godine u Slovačkoj rodio kao Ludwig “Lale” Eisenberg odlučio je podijeliti svoju priču.

– Ovaj muškarac, majstor za tetovaže iz najozloglašenijeg koncentracijskog logora, koji je tetovirao ruke logoraša koje nisu slali u plinske komore, čuvao je svoju tajnu zbog krivog uvjerenja da je imao nešto za skrivati, kaže Heather Morris, spisateljica koja je tri godine dokumentirala Sokolovljevu životnu priču i pretočila je u knjigu “Majstor za tetovaže iz Auschwitza” koja izlazi 11. siječnja 2018. godine.

Morris je na temelju Sokolovljevih svjedočanstava napisala spomenutu knjigu, a za BBC je otkrila detalje iz Slovakova života.

– Cijeli je život živio u strahu i paranoji zbog strahota koje sa sobom nosi preživljavanje tri godine u koncentracijskom logoru, kaže Morris.

– Tri sam godine odmotavala klupko njegove priče. Prvo sam morala zadobiti njegovo povjerenje i trebalo je vremena prije nego što je bio spreman upustiti se u samopromatranje koje su neki dijelovi njegove priče zahtijevali.

Sokolov je strahovao da bi ga, kada bi javno progovorio, ljudi smatrali suradnikom nacista. Smatrao je i da će čuvanjem svoje tajne, ili kako je on to opisao, noseći teret krivnje, zaštititi svoju obitelj. Slovak je olakšao dušu tek nakon što je njegova supruga Gita umrla, otkrivši da je njegova priča priča o preživljavanju, ali i o velikoj ljubavi.

Kao 26-godišnjak 1942. godine odveden je u Auschwitz, najveći nacistički logor smrti. Tamo mu je ime zamijenjeno brojem 32407, a angažiran je kao građevinar. Radio je na proširenju kapaciteta logora jer broj ljudi koje su u njemu držali stalno je rastao.

Nakon dolaska se pritajio, ne želeći iskušavati nepredvidivi temperament SS-ovaca koji su radili kao čuvari. No, ubrzo je obolio od tifoidne groznice. O njemu je tijekom bolesti brinuo izvjesni francuski učenjak Pepan. On je bio taj koji je Sokolovu istetovirao njegov identifikacijski broj.

Kada je ozdravio, Lale je počeo raditi s Pepanom te je i sam ubrzo počeo tetovirati. Onda je Pepan jednog dana jednostavno nestao. Lale nikada nije doznao što se njim dogodilo.

Kako je govorio šest jezika – slovački, njemački, ruski, francuski, mađarski i poljski – Lale je promoviran u glavnog majstora za tetovaže u Auschwitzu. Dobio je papir na kojem je pisalo “Odjel za politiku” i vreću punu potrepština za tetoviranje. Postao je zaposlenik političkog krila SS-a. Laleta je u svakom trenutku nadgledao policijski službenik, a to je značilo da je do određene mjere zaštićen.

Kao majstor tetovaža objedovao je u upravnoj zgradi, dano mu je više životnih potrepština, spavao je u jednokrevetnoj sobi i poslije posla je imao pravo na slobodno vrijeme.

– Nikada na sebe nije gledao kao kolaboracionista. Nikada, kaže Morris.

– Radio je to što je radio kako bi preživio. Rekao je da mu nisu ponudili dva posla da bi mogao birati. Rekao je da je radio ono što mu je rečeno. Uzeli ste taj posao i bili ste zahvalni jer ste znali da ćete se idući dan probuditi, dodala je.

Unatoč privilegijama, prijetnji smrću se nikada nije riješio.

– Često je viđao Josefa Mengelea jer je on svoje “pacijente” često pronalazio u novim pridošlicama. To je značilo da su nakon dolaska u logor vrlo brzo došli Laletu, objašnjava Morris.

– Pjevušeći neku opernu melodiju, Mengele bi sjeo pored Laleta te bi ga terorizirao riječima: ‘Jednog dana, majstore tetovaža, uzet ću tebe – jednog dana’.

Lale je tijekom sljedeće dvije godine sa svojim asistentima tetovirao stotine tisuća zatvorenika. Samo su zatvorenici Auschwitza, Birkenaua i Monowitza tetovirani i te su tetovaže postale jedan od najprepoznatljivijih simbola Holokausta i nacističke tvornice smrti. Tetoviranje je počelo tijekom jeseni 1941. godine.

Na proljeće 1943. godine svi su zatvorenici bili tetovirani i numerirani. Lale je tetovirao strojem koji je koristio dvije igle, nakon što se metoda utiskivanja brojeva pokazala neučinkovitom. Dok je još bio Pepanov asistent, u srpnju 1942. dobio je zadatak na kožu jedne djevojke upisati broj 34902. Slovak je priznao da ga je tetoviranje mladih žena ispunjavalo jezom. Pepan bi mu tada rekao da to mora napraviti inače će ga nacisti ubiti.

Lale je uzeo djevojčinu ruku i, kako je ispričao Morris, dok joj je tetovirao broj na ruku, ona je tetovirala svoj broj na njegovo srce. Zatvorenica broj 34902 zvala se Gita i boravila je u ženskom logoru u Birkenauu. Uz pomoć svog čuvara iz SS-a, Lale joj je slao pisma, a ta su pisma dovela i do tajnih susreta. Lale se pokušao brinuti za nju. Potajno joj je davao dodatne namirnice te ju je čak prebacio i na bolje radno mjesto. Pokušao joj je dati nadu.

– Gita, ona je imala svoje sumnje. Snažne sumnje, tvrdi Morris.

– Nije vidjela budućnost. On je uvijek znao da će preživjeti. Nije znao kako, ali sve se vraća na to. On je preživio zato što je imao sreće, bio je na pravom mjestu u pravo vrijeme i uspio je izmanipulirati prilike koje su mu se ukazale, dodaje.

Lale je koristio svoju poziciju majstora za tetovaže kako bi prehranio što je više moguće ljudi. Mijenjao je čak i novac i nakit za hranu i potrepštine koje su zatvorenicima najviše nedostajale.

Kada su 1945. godine neposredno prije dolaska Rusa u Njemačku logori ispražnjeni, Gita Fuhrmannova je nestala iz Laletovog života. Bila je među odabranima koji su napustili logor. Lale je zahvaljujući nakitu koji je ukrao od nacista uspio stići do svog rodnog mjesta Krompahija u tadašnjoj Čehoslovačkoj.

Je li se mogao nadati da će ikada opet vidjeti Gitu?

Na konjskoj se zaprezi zaputio prema Bratislavi, mjestu gdje bi povratnici u Čehoslovačku prvo došli. Proveo je tjedne čekajući na željezničkom kolodvoru, međutim nije imao uspjeha. Šef kolodvora mu je rekao da pokuša provjeriti u Crvenom križu.

Na putu do tamo, mlada je žena iskoračila na ulicu ispred njegove konjske zaprege. Njezino lice mu je bilo poznato. Oči također. Gita ga je pronašla.

Par se vjenčao u listopadu 1945. godine te su promijenili prezime u Sokolov kako bi se bolje uklopili u sovjetsku Čehoslovačku. Lale je pokrenuo trgovinu s tekstilom i ona je neko vrijeme bila uspješna, no kada je vlast otkrila da potajno šalje novce pokretu za ustanovljenje židovske države, trgovina mu je nacionalizirana, a on je bačen u zatvor.

Tijekom jednog dopusta, on i Gita su pobjegli iz Čehoslovačke. Prvo su neko vrijeme bili u Beču pa su preselili u Pariz da bi na kraju stigli do Australije i Melbournea. Lale je tamo ponovno pokrenuo trgovinu s tekstilom, a Gita je počela dizajnirati haljine. Prvo su dijete dobili 1961. godine kada im se rodio sin Gary.

U Melbourneu su ostali do kraja svojih života. Gita je prije svoje smrti 2003. godine nekoliko puta posjetila Europu. Lale se nikada nije vratio. Morris je tijekom istraživanja koje je provodila za potrebe pisanja knjige otkrila i da su Laletovi roditelji ubijeni u Auschwitzu, no on je umro prije tog otkrića tako da nikada nije doznao što im se dogodilo.

Sokolovljeva je priča fascinirala Cedrica Geffena, predsjednika March of the Living Australia, organizacije koja odaje počast žrtvama i onima koji su preživjeli Holokaust.

– Nikada nisam razmišljao o identitetu osobe koja je tetovirala zatvorenike. Nisam znao jesu li bili zatvorenici koje su nacisti natjerali da rade taj nezamisliv posao, tvrdi Geffen.

Za njega je ova priča važna jer se putem nje stvara veza s prošlošću.

– Ovo su opipljive emocije i iskustva ljudi. Važno je ispričati te priče jer se tako humanizira uloga o kojoj mnogi ljudi nisu ni razmišljali. Tko je osoba koja je morala tako fizički degradirati ljude. Zašto je on to radio? Kakav je bio njegov život? Što mu se dogodilo?

Pročitaj još

Od iste osobe