KulturaRadoznala Lola

Beirut, karamela i žene

Iako sam film Caramel (arapskog naziva: Sukkar banat) pogledala odavno, trebalo mi je previše vremena da nađem riječi kojim bih ga dostojno predstavila i preporučila drugima. Na kraju ih nisam našla, no računam na to da ljubiteljice kišnih dana, nježnih i melankoličnih filmova i orijentalne glazbe ionako neće tražiti više razloga da ga pogledaju.

Redakcija

Izvor: Libela.org - Lidija Čulo

Caramel je režirala Libanonka Nadine Labaki, posvetivši ga u potpunosti ženama i ženskoj svakodnevici u Beirutu koja se prikazuje kroz živote i snove nekoliko zaposlenica i posjetiteljica lokalnog salona ljepote. Radnja teče smireno i bez suvišnih riječi – popraćena tek prekrasnim soundtrackom Khaled Mouzanara, na gledateljima/icama je da iz ambijenta, govora tijela, ekspresija lica i tišine shvate što se želi reći.

Nadine u filmu namjerno uopće ne spominje rat, što se (naročito na Zapadu) gotovo očekuje od umjetnika/ica s Bliskog istoka. Bez pretencioznosti i patetike, ovo je jednostavno – film o ženama, ženskom prijateljstvu i toplini ljudskih odnosa ispod svih kaosa i sukoba koji ih nadvijaju.

“Libanon nisu samo zgrade u plamenu i ljudi koji plaču na ulicama. Kada spomenete Libanon, pogotovo strancima, to im je prva asocijacija. No, za mene je Libanon puno drugih stvari… Mi živimo priče kao i svaka druga osoba u bilo kojoj zemlji ovoga svijeta, naši problemi su obični i svakodnevni. Zato sam htjela govoriti o temi koja nema veze s ratom i koja prikazuje drugačiji Libanon, njegove ljude koji su kreativni, koji vole život, koji imaju toplinu i smisao za humor”, objašnjava Nadine.

Samo se dvije glumice u filmu profesionalno bave glumom, dok ostale nisu nikada imale iskustva na tom polju. Nadine je na tome svjesno inzistirala, doslovno tražeći glumice po ulici godinu dana, u namjeri da film bude realan i da se gledateljice i gledatelji u njemu mogu pronaći.

Zašto “karamela”? Vruća karamela sredstvo je depilacije u arapskom svijetu, pa tako i u beautysalonu koji je ovdje mjesto radnje, no povijest njene upotrebe seže do antičkih vremena. Kako Nadine kaže, “to je šećer koji može biti sladak, ali može i opeći, to je i simbol vječnog nastojanja za ljepotom zbog koje često patimo” – one koje su isprobale ovu metodu vrlo dobro znaju osjećaj. I sama lokacija odabrana za mjesto radnje – beauty salon – ima svoj značaj: za nju, to je mjesto u kojem postoji jaka međusobna ženska veza, žena ženu vidi golu, u nesavršenosti koja je prirodna, ovdje se žene sebi međusobno povjeravaju, to je mjesto nade i tajni iza zatvorenih vrata i navučenih zastora.

Nadine Labaki glavna je glumica u vlastitom filmu. Glumi Layale, vlasnicu salona “Si belle”, kršćanku koja bi s 30 godina, prema očekivanju okoline, već trebala biti udana, no umjesto toga, u tajnoj je vezi s oženjenim muškarcem. Ovdje se, između ostalog, prikazuje konkurentski odnos žena u odnosu prema muškarcima, žena koje bi vjerojatno inače u životu bile odlične prijateljice, susret i odnos ljubavnice i supruge koja živi u neznanju. Layaline nade da bi on mogao ostaviti svoju ženu raspršene su u trenutku kad je upoznaje i shvaća kako je ona uistinu “idealna” žena za brak, dok je Layale 30-godišnja zaposlenica salona koja živi s roditeljima. Rastrojena između vlastitih vrijednosti i želje za ljubavlju, u nemoći i ljubomori nanosi bol njegovoj supruzi, dok se već u idućem trenutku zaneseno igra s njihovom kćeri, svjesna da ono što ona želi – ljubav i obitelj – on već ima.

Njezina najbolja prijateljica Nisrine također radi s njom u salonu. Muslimanka koja, u strahu da njen budući muž ne sazna da nije djevica, odlazi na plastičnu operaciju obnove himena koju joj prijateljice poklanjaju kao vjenčani poklon – kult djevičanstva, povijesni problem društvenog prosuđivanja žene kao kurve ili svetice kroz prizmu njene nevinosti, podebljan je još morbidnijom pojavom: komodifikacijom nevisnosti kroz mogućnost “kupnje” himena, krpanjem problema umjesto suočavanjem s njim jer ga se tako lakše može kapitalizirati. Kako u “razvijenom” kapitalističkom svijetu, gdje s renesansom tradicionalnih vrijednosti i ponovnog otkrivanja nevinosti-mladosti-čednosti raste broj žena spremnih platiti za “novi početak” i izbavljenje, tako i na primjeru Nisrine koja želi sačuvati svoj ugled i čast. Nažalost, u nekim zemljama ovaj unosan biznis ženama doslovno spašava glavu.

Rima je kolegica i prijateljica koja skriva svoju homoseksualnost i činjenicu da je zaljubljena u posjetiteljicu salona koja joj diskretno koketirajući uzvraća osjećaje. Na početku se čini kao da ni sama Rima nije načisto sa svojim osjećajima, kao onda kada u autobusu zadivljeno promatra ženu pored sebe, ali se istovremeno odmiče kao da ima osjećaj da radi nešto što nije u redu. Svjesna osude i čudnih pogleda okoline koje bi riskirala ako odluči biti iskrena i svoja (već je dovoljno sumnjiva jer joj se ne sviđa njen udvarač, lokalni “Johnny Bravo”, na što ju poznanica sumnjičavo optuži: “Tebi se nikad nitko ne sviđa!”), Rima svoje osjećaje drži za sebe i upušta se u odnos bez riječi s posjetiteljicom salona – u njihovim susretima, pranje kose pretvara se u erotičan ritual te konačno, transformaciju u trenutku kad joj Rima odreže kosu.

Jamale je pak vječna posjetiteljica salona koja se s biološkim satom bori ponekad komičnim i očajničkim metodama, uporno pohađajući audicije za reklame gdje se susreće s mlađim ženama i shvaća kako je u okrutnom svijetu filmske i modne industrije njen “rok trajanja” istekao. Frustracije koje u ženama izaziva društvena opsesija mladošću i mladenačkom ljepotomiskazuju se kod Jamale ne samo u gorko-komičnim prikazima ljepljive trake kojima ispod kose zateže kožu lica, nego i u narušenim obiteljskim odnosima: večer provodi na spravi za vježbanje, dok djeca besposličare pred televizorom čekajući oca da ih preuzme i izvede van – kada ih otac nazove na telefon, ona glumi da ne može pričati jer priprema nešto u kuhinji, no on je ravnodušan jer zove samo da javi kako vodi novu djevojku u kino pa neće stići pokupiti djecu. Pokušaj da udovolji svim zahtjevima koje društvo pred nju postavlja, odvodi Jamale u bitke na previše frontova koje iscrpljeno gubi.

I konačno, slatko-gorak prikaz starice Rose koja je posvetila život njegovanju svoje dementne sestre Lili koja u svojoj ulici skuplja potvrde za parkiranje s auta, uvjerena da je riječ o pismima njenog zaručnika. Rose drži svoj krojački salon preko puta Nadininog, u kojem se zaljubljuje u gospodina koji joj donosi svoju odjeću na prepravak – on je stara škola, francuski džentlmen koji joj se udvara, no iako joj se sviđa, bori se s dilemom: ima li nade da ostvari svoju prvu, i vjerojatno posljednju, ljubav u poodmakloj dobi ili joj preostaje samo da se vrati svojoj običnoj svakodnevici, svjesna da ne može ostaviti bolesnu sestru.

Muškarci su u ovom filmu potpuno sporedni likovi, a problemi s kojima se žene suočavaju vječni: prolaznost mladosti i ljepote, seksualnost, brak, starost, sudar starih i novih vrijednosti preko njihovih leđa. No, one nisu bespomoćne kao u zapadnjačkim predrasudama. Koliko je samo važan ovaj film jer o sebi govore same Libanonke, na svom jeziku (libanonskom dijalektu arapskog) i u svom stilu, objašnjava jedna gledateljica kada kaže:

“Film je morao biti na našem arapskom, o našim problemima, na način na koji mi pričamo o tome. Kada se o tome govori na nekom od jezika Zapada, tema dođe i prođe. Ali kada govorimo na našem libanonskom arapskom, onda pomislimo: wow, zar smo postali toliko odvažni i hrabri da govorimo o tim problemima?”

Ovaj film na potpuno nepretenciozan i ne-holivudski način, prikazuje snagu ženskog prijateljstva, solidarnost žena muslimanske i kršćanske vjere u zemlji čije su rane sektaških sukoba još otvorene.

‘”Miroljubiva koegzistencija između ljudi različitih pozadina je u filmu očita, ali nije namjerna. To je jednostavno način na koji ja vidim Libanon. Mi potpuno normalno živimo zajedno”objašnjava Nadine.

Također, film ne završava nikakvim posebnim obratom ili raspletom koji bi narušili njegov dotadašnji tih i nenametljiv ton, već ostavlja publiku u vlastitim mislima uz melankoličnu arapsku glazbu i prizor dviju starica koje odlaze kući ulicama Beiruta držeći se za ruke.

“Ovo su priče za koje sam čula, inspirirane ljudima koje znam i ljudima koji su mi ih ispričali. Način na koji su teme dodirnute nije provokativan, ovo su problemi s kojima ljudi žive, naročito u Libanonu. No, namjera mi nije bila držati lekcije, već samo prikazati stvari onakvima kakve jesu”kaže Nadine.

Topao, zavodljiv, melankoličan, baš poput imena koje nosi i Beiruta kakvog ga Nadine pamti i kojem je posvetila ovaj film, moja je želja i preporuka za sve koji su zaljubljeni u ovaj grad ili će to tek postati.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije