MjestaNaslovna vijestRadoznala Lola

Najstariji britanski striptiz klub u borbi za opstanak

Windmall Theatar je 1932. postao prvi britanski teatar u kojem je golotinja, odnosno ženski akt, prikazan kroz prizmu nastupa pred publikom. Bilo je to mjesto za gospodu u potrazi za dobrim provodom, a u međuvremenu su u njemu zabavu našlji ljudi iz cijelog svijeta.

Piše: Jelena Pralica

Izvor: Daily Express / Foto: telegraph.co.uk

Kada je 1940. godine iz kancelarije gospodina Chamberlaina, lorda Cromera, bez čijeg odobrenja nije mogla biti prikazana nijedna predstava u tadašnjem Londonu, odaslano oštro pismo vlasnicima Windmall Theatrea (Windmall – vetrenjača) u Sohou, njegova primjedba se odnosila ne samo na to da su na sceni gole žene, već i da je pristup scenskom nastupu među ta četiri zida otišao korak dalje, najdalje do tada u Britaniji.

“Ta faza golotinje je ipak previše. Ne mogu da prihvatim da su pred publikom nage djevojke. Ukoliko nešto ne poduzmete po tom pitanju, neću imati drugog izbora nego da u potpunosti zabranim vaše nastupe”, naveo je lord Chamberlain u dopisu.

Iz tetar su tada lordu Chamberlainu poručili da bi onda i statue koje prikazuju golo tijelo trebalo posmatrati na taj način i zabraniti ih. On je pristao da donekle promijeni mišljenje i donio odluku: “Ako se pomjerite, to ću smatrati nepristojnim”. Međutim, pozorište je tokom naredne decenije pomjeralo granice “dobrog ukusa”, opstajući u uvjerenju da će samo pokretom na sceni uspjeti da sačuva publiku, te je vremenom steklo status najpoznatijeg striptiz bara u zemlji.

Foto: windmillinternational.com

Ovaj prvi britanski striptiz klub je otvorila Laura Handerson, 1932. godine, u prostoru koji je do tada bio bioskop. Tada je zaposlila Vivijan Van Damm da vodi pozorište i osmisli program koji će privući posjetioce. Ona je odlučila da riskira i usudila se na nešto do tada neviđeno na britanskoj sceni – pokrenula je svojevrsan vodvilj, uključujući nastupe razgolićenih žena. Nastup ovih plesačica, poznatih kao “Windmall Girls”, je bio početak Windmall Theatrea kakvog ga do danas znamo.

Laura i Vivien su na scenu postavile “Revudeville”, predstavu koja objedinjuje pjevanje i ples. “Revudeville” je postao hit, ali daleko najpopularnije su bile razgolićene plesačice. Windmall Theatrea je postao toliko popularan, da je opstao čak i tokom rata, što je dovelo do njegovog čuvenog slogana “We Never Closed”.

Foto: imgur.com

Laura je umrla 1944. godine, a pozorištem do svoje smrti, 1960, upravlja Vivian, koja je privukla brojne umjetnike koji su stekli ogromnu slavu. Pozorište je zatvoreno 1964, pred najezdom desetina rivalskih klubova, a potom je promijenilo više vlasnika i tokom godina služilo kao bioskop, kabare, pa čak i televizijski studio. Tako je bilo do 1994, kada ga preuzima Oscar Owide i  sa sinom Danielom, koji je aktuelni vlasnik, Windmall Theatre vraća “duhovnim korijenima”.

Međutim, sada je gradsko vijeće najavilo da bi posjetioce čuvenog kluba uskoro mogao da dočeka katanac na vratima. Naime, na osnovu pritužbi grupa koje se bore za zaštitu prava žena, vijeće je zaključilo da je u pozorištu došlo do “ozbiljnih kršenja uslova za rad”, a uprava Windmall Theatrea ima tri sedmice da se žali.

“Windmall Theater hitno treba zatvoriti, kako bi bilo zaustavljeno takvo neumjesno ponašanje prema ženama”, navode iz grupa koje se zalažu za zaštitu ženskih prava, odakle tvrde da su pojedine plesačice svojevremeno povrijeđene tokom nastupa, kao i da su bivši policajci bili angažovani kako bi ispitali sumnjive radnje u baru.

Foto; Twitter.com

Njihove tvrdnje potiču iz izjava svjedoka koji su progovorili o dešavanjima u Windmall Theateru. Jedan detektiv je ispričao kako mu je “jedna žena crne kose, u prozirnom bade-mantilu i crvenom grudnjaku” nudila ples u VIP zoni za 15o funti, a za dodatnih 10 da gleda u stranu, kako mu ne bi upamtila lice. On navodi i da je taj ples kasnije zadobio seksualni kontekst, čime je narušeno pravilo da odnos posjetioca i izvođačice mora biti  u granicama pristojnosti. Tu je i navod da je jedna plesačica tražila od obezbjeđenja tokom nastupa da ne bude prisutno te da je jednom muškarcu nudila svoj broj telefona, kako bi se ponovo vidjeli, što se kosi sa pravilima koja su neophoda da bi jedan bar dobio licencu za rad. Windmall Theater bi je uskoro mogao izgubiti, iako vlasnik obećava da će počistiti u svom dvorištu i da su već sprovodili represivne mjere prema nekim članicama trupe.

“Posjetioci su u publici sjedili sa strahopoštovanjem, sa iskrom u očima. Imali smo šest predstava dnevno i neki bi iz publike tamo sjedili po cijelu dan i noć. To nije bilo gnusno mjesto. Bila su to neka ljepša vremena. Bili smo nevaljali, ali na jedan dopadljiv način. Windmill je bio oaza nevinosti u srcu Sohoa”, napisala je u svojoj knjizi “Remembering Revudeville” bivša “Windmill Girl” Jill Shapiro.

Pročitaj još

Od iste osobe