Lole iz komšilukaNaslovna vijestO životu

Kad pomislim da sam nemajka, malo zađem po portalima

Majčinstvo je divna stvar. Ako si normalan. Zato ja, kao majka, svako malo, tokom naleta totalno lošeg raspoloženja zbog svakojakih okolnosti, preispitujem da li sam normalna.

Piše: Jelena Pralica

Foto: Koldunov / Shutterstock

Majka jesam, to je činjenično dokazano. Porodila sam se prirodnim putem i da, te muke se ne zaboravljaju tako lako, pa da baš nisam sigurna jel se desilo ili mi se tek pričinilo. Ali… uvijek to ali. Ali, ovdje je ono i te kako bitno, presudno. Jer, ispostaviće se kasnije, porođajne muke su mačiji kašalj za ono što slijedi. Ako si normalan, jelte.

To što prvih mjeseci, pa i godina, skoro pa i ne spavaš, to što usahneš ili postaneš nedruštveno biće, sve su to faze, prolazna kategorija. Vratiš se vremenom starim tokovima, manje-više uspješno i uz istu količinu volje i snage. E tu na scenu stupa ali. Ono te dijeli od spoznaje kako sve ono bitnije slijedi nakon tih sati u kojima si neispavana mislila da više nikad neće osvanuti dan da se pošteno bar naspavaš.

A onda počneš da spavaš normalno. I još dosta toga da uspijevaš raditi kao nekada. Počneš i da ličiš na ono biće iz pretporođajne ere. Vrati se čista kosa, nestanu iskrzani nokti, kupiš sebi neki novi komad garderobe. Odeš na vikend putovanje. Taman dovoljno dugo da povjeruješ da dijete neće umrijeti bez tebe. I da će muž, ako ga već imaš, uspjeti da održi to isto dijete ta dva dana u životu. To te čini majkom. Po jusu.

Onda se uhvatiš kako sebi vremenom sve više toga daješ za pravo. Da se vikend-putovanje produži na produženi vikend putovanje. Kako kosu više ne pereš isključivo kod kuće, već se iznova upoznaš sa frizerima. Pa počneš da ih mijenjaš. Nekako ti se potkrade i da počneš da jedeš redovno, taman kad misliš da si prešla u vrstu koja opstaje na solarnoj energiji. Ideš i na kafe s prijateljima, desi ti se da zanoćiš u kafani. Ma čuda se dešavaju sa mladom majkom kad shvati da niko umrijeti neće bez njenog prisustva i neprestane kontrole.

Foto: Pixabay.com

Onda malo počnu da ti budu i dosadne te obaveze. To da budeš mama. Voliš ti svoje dijete, al nekako ti je dozlogrdilo da se isključivo sporazumijevaš polunemuštim jezikom dvogodišnjaka i da je posljednji hit koji si zapamtila Razbole se lisica. Možda i nećeš priznati baš uvijek i baš svima, ali tako je, ponekad.

I, eto, malo po malo, opet dođe sve na naplatu. Sad počneš da se osjećaš loše jer se osjećaš loše. Počneš da vjeruješ da si nikakva majka, da nisi dostojna te uloge, da je tvoje dijete zaslužilo neko više osjećajno i posvećenije biće, koje mu ne da da pojede čvarak. I koje ga ne vodi na jednodnevnu šoping turu u Grac. Ili ne preskoči nedjelju za kupanje.

Pojede te onda muka što si vjerovala da su najveće muke one kad ste stigli kući iz bolnice. Shvatiš da nije baš lako spasiti dijete od svega i svačega i ostati normalna. Pitaš se treba li ikad da mu kupiš mobilni telefon, razmišljaš bil’ ga do 20 godine puštala u grad, na ekskurzije, žurke, igdje ili ga držala isključivo vezano za radijator. Šta god da odlučiš, šta god da uradiš, ne valja. Vazda se ispriječi neko ali.

E onda, kao nemajka, kreneš da boraviš i na Internetu, iako i tada cijeniš da je to neistraženo prostrantsvo puno izazova, aždaja i svakojakog smeća za dijete, pa mu nećeš dati da to isto radi do njegove 40 godine. Ili, još bolje, dok god si živa, da to zlo ne gledaš očima. A kako u svakom zlu ima i neko dobro, baš tu na Internetu najprije spoznaš kakvih sve roditelja ima. I šta se sve naziva roditeljem. I kako je tvoje vikend putovanje ili kifla umočena u jogurt za večeru sitno ljudsko sranje za neljudskosti koje neki pričine.

David Allen i Louise Anna Turpin, iz Kalifornije, u zatočeništvu držali svoje 13-oro djece Foto: thesun.co.u

Čitam ja o višečlanoj porodici iz Kalifornije. Prije nego pročitam dalje od naslova, odem da im pogledam fotografije. Ljudi moji, oni svi lijepi, čisti, nasmijani. Tekst govori o Davidu Allenu Turpinu (57) i Louise Anna Turpin (49) koji su u svojoj nevjerojatno prljavoj i smrdljivoj kući u kalifornijskom gradiću Perris godinama u zatočeništvu držali svoje 13-oro djece, u neljudskim uslovima. Djeca su bila toliko pothranjena i prljava, da  policijci koji su zatekli taj stravičan prizor nisu mogli vjerovati da ih je polovina punoljetna. Za 17-godišnjakinju koja ih je alarmirala, jer je nekako uspjela pobjeći iz kuće, policajci su bili uvjereni kako je riječ o 10-godišnjakinji.

Ovo je vijest koja me u ovom danu najviše pogodila. A načitala sam ih se, i stoga što mi je to posao. I čega se sve čovjek može nagledati na svim tim silnim portalima, svuda oko nas. Tamo se život preselio. Tamo smo svi mi nekako, jer tu tražimo savjete, tu se upoznajemo, povezujemo, tu tračamo, ispijamo kafe, saznajemo o novim knjigama, ko je umro, ko se porodio, kakvo će biti vrijeme, koja je nacija trenutno u modi ili na stubu srama, šta da sutra obučem, de mi prevedi nešto sa CNN-a, bukiraj mi kartu za ono vikend putovanje. Divno i korisno mjesto za boraviti.

Foto: Pixabay.com

Baš zato volim da zađem po portalima, da vidim čega sve ima. I kakvog ljudskog smeća ima. Da vidim kakvih sve roditelja ima. Nije to priča u kojoj bih na kraju trebalo da ispadnem najbolja majka na svijetu. Ja mislim da to ne postoji. Već samo priča o tome kako se ponekad previše osuđujemo, kako smo prestroge prema sebi, kako same sebe mučimo golemim sumnjama, preambicioznim željama ili idejama. Kako je za neko naše musavo jednogodišnje stvorenjce sasvim dovoljno da budemo obična mama od krvi i mesa. Koja će otići i na tu jebenu šoping turu znajući da će je dočekati živo.

I da ne treba da se poredimo. Same sebe sa nekom drugom, drugačijom, možda ljepšom, bogatijom, malo manje nervoznom, školovanijom, sa opranom kosom ili iskrzanim noktima. Glupo je. Jer kao što na portalima postoje rubrike, nećemo sve u selebritije, politiku ili u pozorište. A i ne moramo, ne treba ili ne želimo. Sve je bolje od crne hronike. Uz nju spoznam da sam normalna majka.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije