Lole iz komšilukaNaslovna vijestO ljudima

Fikus koji je u bakinom koferu prešao okean

Godine 1987. moja baka Sima je napustila svoj dom u Bukureštu, u Rumuniji, i preselila se kod mojih roditelja, sestre i mene na sjever New Jerseya. Njen dolazak je bio ogromna životna promjena. Poslije 40 godina u istom stanu, ona je zatvorila vrata i prešla okean. Imala je 78 godina, nije govorila engleski i u novoj zemlji nije imala prijatelje.

Piše: Jelena Pralica

Izvor: The New York Times, Foto: Giselle Potter / nytimes.com

U svom Bukureštu je skoro svakodnevno odlazila na pijacu, u pozorište ili kod prijatelja. Kada je ostajala u kući, sa prozora bi posmatrala život ispod, na ulici. Tu, u predgrađu, je bilo mirno. Tako svoju priču za The New York Times započinje književnica Ana Brunstein.

“Nema žive duše na ulici”, govorila je baka iz godine u godinu sve više zatečena.

Došla je sa nekoliko stvari: u njenom malom koferu, u unutrašnjem džepu kaputa, našao se i pelcer sa jednim listom. Bio je to vrh fikusa, biljke uz koju je u stanu u Bukureštu odrastao moj otac, onom istom koji je baka ostavila i došla kod nas. Bio je to dvosoban stan na Calea Victoriei. Jedna prostorija podijeljena na kuhinju i spavaća sobu. Mali drveni sto je stajao u podnožju kreveta ispred prozora.

Foto: teamunify.com

Tokom posjeta baki, kada sam bila dijete, kleknula bih na stolicu i gledajući kroz prozor mrvila hljeb rukama kako bi ga mogli pokljucati golubovi koji su se ispod okupljali. Na ivici stola je bila mašina za mljevenje mesa, srebrne boje. Uz sto je bila peć. Jedini sudoper se nalazio u kupatilu. Druga soba je kasnije postala dnevni boravak, ali po dolasku fikusa u njihov stan, bio je to oskudno namješten prostor: sto gdje je moj otac radio zadaću, sofa koja je ujedno bila i njegov krevet i fikus u podnožje sofe pored prozora koji gleda na ulicu. Kako mi je otac ispričao, kada se jednog dana, kao učenik četvrtog razreda, vraćao kući, nakon što su na nastavi učili o razmnožavanju biljaka, ugledao je fikus u holu zgrade. Kako mu je predavanje sa časa bilo živo, otkinuo je grančicu, odnio je kući i stavio u čašu vode.

Moja baka se posvetila tom njegovom poduhvatu. Uvijek je postojao neki izazov – biljka je ili gubila listove ili je, recimo, napredovala samo u visinu. Feekoosul (fikus na rumunskom) ili feekoos u rumunsko-engleskoj izvedenici mojih roditelja je uvijek bio prisutan. Toliko da sam dugo mislila da je fikus rumunska riječ i nisam imala pojma kako ona zvuči na engleskom. I onda, kako da baka prenese fikus preko granice?  Iako je u životu savladala veće prepreke od toga – rat je počeo nekoliko mjeseci nakon što je rodila, dojila je dijete dok su bombe padale na sve strane.

Poslije rata, komunizam je “progutao” zemlja i 1960-ih je diktator Nikolae Čaušesku došao na vlast. U početku je bio umjeren vođa, ali je njegova vladavina prerasla u brutalnu tokom 80-ih godina. Ljudi nisu smjeli javno govoriti, telefoni su bili prisluškivani, usljed nestašice hrane bilo je sve više gladnih. Moja baka je došla u New Jersey dvije godine prije revolucije u kojoj je Čaušesku svrgnut.

Foto: wikipedia.org

Grančicu fikusa je umotala u vlažnu krpu i sakrila ga u džep svog crnog kaputa. Nosila je samo crno. Kada sam joj predložila smeđu, samo se nasmijala. “U mojim godinama?” Smjestili smo je u moju sobu. Tada sam imala 17 godina i spremala se za odlazak na koledž, pa mi je bilo u redu da koristim gostinjsku sobu. Tog dana kad je došla, napunila je čašu vodom i stavila granu fikusa, baš kao što je i moj otac uradio više od pola vijeka ranije.

“Ako fikus ovdje pusti korijen, i ja ću učiniti isto”, rekla je ona.

U početku, željela da bude od koristi, ali mi nismo željeli da se opterećuje. Insistirala je da čisti snijeg ispred naše kuće i nije pristajala na suprotno. Bio je to pravi generacijski jaz na sceni. Kada sam htjela da izlazim sa prijateljima, ona je željela da ostanem i da se družimo kao porodica, jer, zajedno sa crnim kaputom i fikusom, u koferu je donijela i jedan sasvim drugačiji svijet. Vremenom smo prestali da joj govorimo da se odmori. Radila je u bašti i kuvala je. I ćaskala sa našim komšijama, iz Hrvatske, koristeći riječi koje su im svima bile razumljive: “hi”, “bye” ili “robota”. Počela je da nosi smeđe i krenula na časove engleskog.

Nikada nije zanemarila svoje obaveze. Radila je. Pisala je svoje domaće zadatke iz engleskog i njen fond riječi je bio sve bogatiji. Pisala je o svojoj porodici. Ili o vikendu. Jednom i o tome šta je za nju sreća. Napisala je: “Sreća je kada vaš život spolja odgovara vašem životu iznutra” To je najbolja definicija sreće koju sam ikada čula.

Foto: pinterest.co.uk

Moja baka je pustila korijenje. I rasla je. Poslije pet godina u New Jerseyu, u dobi od 83 godine, postala je državljanka SAD. Mjesecima je bila nervozna znajući da će od 100 pitanja morati da odgovori na 10, nasumično izabranih. Kako bi dobila državljanstvo, trebalo je da odgovori na šest pitanja, što je i učinila. Nekoliko godina kasnije, uz pomoć mog oca, odlučila je da samostalno počne da živi. Nastavila je odlazi na časove u Communiti Center, koji je u šali zvala “vrtić”. Svaki dan je čitalo novine, dokle god je mogla, a kad je počeo da je izdaje vid, tražila je nekoga da joj čita. Gledala je koncerte na PBS-u, pekla slasne štrudle, družila se sa svojim komšijama i učestovala u svakom aspektu  našeg života i života uopšte.

Mjesec dana nakon 100. rođendana, umrla je u snu. Prethodno je sama živjela 12 godina. Kada sam se preselila u Massachusetts, moj otac je otkinuo ogranak fikusa, kao što je učinio kada je imao osam godina, i dao mi da ga zasadim u svom novom domu. Mnogo godina kasnije, preselila sam u New York, sa pelcerom svog fikusa, koji je u međuvremenu dosegao plafon moga stana. Ponijela sam ga u čaši vode, u držaču mog automobila, nadajući se da će izdržati četiri sata vožnje. Jedan prijatelj mi je rekao da neće preživjeti. “Fikusi ne vole promjene”, kazao je.

Ali, to nije bilo samo fikus. Već onaj čiji su se korijeni protezali duboko u postratno tlo. Stablo iz kojeg se razvio čuvalo je šapate iz nekih prošlih, mračnih vremena. Njegovo lišće je tonulo u prljavom balkanskom vazduhu. I ponovo se uspinjalo i puštalo korijenje, i nastavljalo da ih pušta i raste, ta prabiljka fikusa moje bake koja je premostila okeane.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije