Lole iz komšilukaNaslovna vijestO životu

Srce i savjest ne možeš ni kupiti ni platiti

Zamisli situaciju. Urastao ti je nokat na nožnom palcu i toliko je stanje loše da jedva hodaš. Dođeš doktoru opće prakse, nemaš vremena čekati uputnice, termine i odbije ti pomoći jer mu se gade stopala.

Piše: Ana Kolar

Foto: StockSnap.io

Šepaš tako još par dana, niti pediker kojemu su stopala struka ne može ti pomoći jer nema iskustvo čupanja noktiju. Na kraju otupiš na bol, zamoliš osobu od povjerenja i kliješta da ti pomogne i, uz par čašica rakije, iščupaš taj nokat. Oporaviš se za par mjeseci, kad nokat izraste.

Sigurno si čuo za takva vađenja noktiju, zubi i slično, na selu, nekad i ne tako davno prije. Tzv. “kućna radinost” rješenja. I da je rakija za hrabrost, ali i kao analgetik i antiseptik uvijek negdje pri ruci. Svi smo se naslušali takvih priča, a nemali broj nas je sličnima i svjedočio.

Dobro, nije to ništa toliko dramatično jer hej, nokat naraste, zub zamijeniš ili ne pa imaš rupu, umjesto nekog čudnog madeža draže ti je imati ožiljak i tako. Svega ima. Pogotovo u manjim i ruralnim sredinama. Što zbog lijenosti, neznanja ili jednostavno zbog nemogućnosti.

Ali, zašto a priori misliš da je to tako samo u manjim sredinama? Živim u najvećem gradu u Hrvatskoj, jednom od većih i stanovništvom brojnijih u regiji pa je prekjučer bratova susjeda čekala hitnu pomoć sat i pol. DEVEDESET MINUTA čekalo se na kola hitne pomoći. Par tjedana ranije, sat vremena za frendovu baku. Još koji dan ranije, sat vremena za sanitetski prijevoz moje bake. I tako u krug. Glavni grad, manje-više širi centar grada, a ne neka zabačena četvrt.

Svaki put ti čekaš, a zoveš nešto što se, ironično zove HITNA pomoć.

Prije par godina, brat mi je obolio. Nije mogao na noge, još nismo znali što je posrijedi, ali tinejdžer od 17 godina ne može, preko noći, samostalno stajati na vlastitim nogama. Zvali smo Hitnu, došli su nakon 10 minuta (sreća u nesreći) i vidjevši brata kako stoji uz pomoć oca izderali su se da zašto zovemo kad ovaj, citiram, ČOVJEK stoji?! Da jesmo li svjesni da smo njihovim dolaskom možda odgovorni za nečiju smrt?

Stajali smo i nismo vjerovali vlastitim ušima. Znači, trebali bismo se osjećati krivima jer smo zvali Hitnu za mlado biće koje je preko noći ozbiljno oboljelo? Brat je kasnije par tjedana proveo po bolnicama i završio s dijagnozom autoimune bolesti. Nismo zvali bezveze, brat mi je bio u nezamislivim bolovima. Ne znam zove li ikad itko bezveze Hitnu (osim možda mog bivšeg koji je zvao zbog jačmenca – nije ni čudno što je bivši).

Zamisli sad drugu situaciju, još neugodniju. Trudna si. Znaš kako se dogodilo, nisi glupa, to je dosta jednostavna stvar, ali dogodilo se. Neplanski. Može biti čak i da ti doktor nije rekao da će ti antibiotici za sinuse biti kontraindicirani s antibebi pilulama, pa eto, izliječiš sinuse i ostaneš trudna. Da, ima i toga. Nije ti palo na pamet biti sad u drugom stanju, ponašaš se odgovorno, veza ti je ok, ali možda ipak niste spremni još se povezati neraskidivom vezom zvanom “dijete” i zajedno, a nekada ostaneš sama u svemu tome, odlučiš pobaciti.

U glavnom si gradu, bolnica ima na svakom trećem koraku jer je na svakom drugom neka crkva, i uvjerena si da će tvoja situacija uskoro biti riješena na dobrobit svih upletenih. Saznaješ da ipak ne izvodi svaka bolnica zahvat koji ti je zakonski omogućen jer nismo u srednjem vijeku, odlaziš u jednu od te tri jer je državna i nije baš da imaš jednu mjesečnu plaću za zahvat. Uostalom, da imaš i da se kupaš u lovi, vjerojatno do te odluke ne bi niti došlo. Ni ovo ti nije besplatno i jako će ti osakatiti ne samo budžet, nego i tijelo i srce. Ali svejedno, donijela si nelaku odluku i pomoć bi ti prema svim pravilima ljudskosti trebala biti pružena, no ti nailaziš na more ružnoga.

Prvo moraš proći pored molitelja ispred bolnice koji su oboružani fotografijama koje nemaju veze s mozgom jer su i oni otkrili internet i teorije zavjere pa su uvjereni ili barem pokušavaju druge uvjeriti da je abortus maltene sakaćenje fetusa veličine manje mrkve. A to veze s vezom nema.

Zatim dođeš na odjel i saznaješ da samo jedan liječnik izvodi taj zahvat što će reći da vjerojatno moraš malo dulje čekati jer i on je samo čovjek, a ako mu je stalo do svojih pacijentica želi biti odmoran i spreman za zahvate koji katkad mogu biti opasni po život. Njegovi kolege koji su donedavno izvodili isti zahvat odjednom su otkrili da imaju savjest i pozivaju se na “priziv savjesti.

Pritom ti, vrlo vjerojatno, većina tih istih savjesnih doktora gura vizitku u ruku i zove k sebi u privatnu ordinaciju/ambulantu kako bi brže došla na red (jer, ponavljam, ovdje ih izvodi samo jedan liječnik) i kako bi sve što bezbolnije prošlo za tebe. I za njih jer će si osigurati barem jednu bolju plaću blagajnice bez da su to jutro morali do bolnice. Priziv savjesti??? Ne znam bih li se smijala ili plakala od muke.

U većini slučajeva savjest takvih liječnika ima svoju četveroznamenkastu cifru i ti liječnici umjesto da budu ovdje za dobrobit pacijenata, oni gledaju isključivo na svoju guzicu i novčanik. Nije da ti u tu cijenu uračunaju još i psihološku pomoć ili barem da te upute nekom stručnom jer nakon svega što prolaziš i što ćeš proći ti žudiš za razgovorom i zagrljajem. Bez osude. Samo da te netko sasluša i da isplačeš iz sebe što te život u ovu situaciju doveo.

Samo probaj zamisliti takvu priču. Ne možeš? Ne moraš jer ta i još deseci sličnih priča postoje.

Gotovo da su svakodnevica u Zagrebu. U glavnom gradu Hrvatske, u 21. stoljeću, desetljećima nakon što je abortus legaliziran. Dapače, ne pamtim kada se glasnije protivilo tome nego zadnjih nekoliko godina otkako su se na političkoj i društvenoj sceni pojavile neke osobe za koje nitko ne zna otkud su izgmizale. Ali imaju moć, iza njih stoje velike farmaceutske tvrtke, Crkva i odulji popis utjecajnih ljudi. Sve kako bi lažno predstavljali savjest većine i punili džepove na teret žena kojima pomoć treba više nego ikad prije.

Ukinuli su seksualni odgoj u školama i prije nego što su ga uveli pa kad neka djevojka slučajno zatrudni (jer ne zna bolje, nije educirana, nema internet, iz malog je mjesta, odgojena je tako da se o seksu u kući ne priča…) onda je ona razvratna, glupa, neoprezna i što sve ne, pa neka sad “za kaznu” ima dijete. Ili neka plati više nego što njena mama u lokalnom kafiću zaradi u mjesec dana služeći pivu stalnim mušterijama/pijancima. I još neka ode u Zagreb, jer nema previše izbora.

Kao da joj nije dovoljno teško? Ajmo joj otežat već u osnovnoj školi i osigurat da joj se ovo traumatično iskustvo dogodi. Kakva edukacija, kad je ikome to pomoglo? Educiranjem većine njihovi su novčanici sve tanji.

Gdje je tu priziv savjesti? Humanost? Dobronamjernost? Ljubav prema bližnjemu? Neke stvari ne možeš kupiti niti platiti ako nisi s njima rođen. I gle, svi oni bez srca sjetili su se brojati otkucaje srca zrnu graška jer tako im je lakše i to im puni budžet. Koga briga za otkucaje srca neke bespomoćne djevojke, silovane žene ili siromašne domaćice?

Uvijek se sve svede na novac. Pretužno.

Do idućeg puta, prestanite zamišljati, otvorite oči, reagirajte.

Zagrljaj,

A.

Pročitaj još

Od iste osobe