Lole iz komšilukaNaslovna vijestO događajima

Nejra Latić Hulusić: Silovanje zemlje

Jako me muči gradski život. Posebno zimi. Imam bronhitis od kako sam postala, pa me smog udavi. Ili ne mogu disati, ili sam balava…

Piše: Nejra Latić Hulusić

Da opstanem do proljeća ukradem uvijek sedmicu da pobjegnem na rodno selo mog oca. Kompleksaši bi rekli odem na vikendicu, ali pošto mi rodni list Opštine Centar, Sarajevo, nije najveći uspjeh u životu, volim naglasiti da je to kuća moje nane i dede u kojoj se rodio moj otac i da sam genetski seljanka pa mi tijelo i um nisu adaptirani dobro na gradsko prezasićenje zvukova, ljudi, svjetla i mirisa. Bez poštenog signala na telefonu, bliže nebu nego moru po nadmorskoj visini je selo na koje odnesem pluća i mozak svako malo da razaberem misli i protegnem noge.

Dan mi se tamo sastoji od bauljanja kroz šume, spuštanja na pozadini niz strme livade i kunjanja uz knjige i vatru. Noć se provede prejedajući se sirevima, krompirima i suhim ovcama koje su fasovale. Često pomislim da sam možda baš tu ovčicu ljetos mazila, ali moje uživanje u stelji je jače od svake grižnje savjesti. Na selu se noći nikada ne provode u samoći. Ako nisi ne vrijeme odabrao kod koga ćeš na dernek, dernek je tu noć kod tebe. Sjećam se kao dijete tih sjedeljki, bile su puno masovnije i nekako glasnije. Puno se smijalo. Veze nemam čemu, većinu nisam shvatala.  Sada su ta sijela nekako puno manja, tiša, tužnija i sve više zvuče kao emotivna terapija nego zabava. Tek kad se previše zakuka i natmuri, moje tetka Hatidža, kao po dužnosti skrene temu na neki događaj kojeg prepričava živopisno sve dok se i najtužnija prisutna osoba ne uhvati za stomak od smijeha. Ali, shvatih da se i kod nje skoro svaka priča završava sa “…tako je nekada bilo. A, sad…”

Osipala sam se dugo od svih vrsta nostalgičara. Posebno onih koji žale za političkim sistemima. Ne znam kad planiraju shvatiti da pričom kako je nekada bilo dobro, se neće pomjeriti iz realnosti u kojoj žive. Vrijeme teče naprijed i kako god kome bilo i ne bilo nekada lijepo, bježanjem iz realnosti u prošlost je nemoguće i neproduktivno. Uvijek peglam ljude pričom da bi bolje bilo da energiju usmjere da zamišljaju kako bi dobro moglo biti, pa možda od tog kukanja nekome nešto pametno i padne na pamet. Ali, ljudska vrsta je nesklona promjenama i ako već mora bježati iz onoga u čemu je sada, prije će se vratiti u ono što je živjela, pa makar bilo i gore, nego se usuditi zagaziti u nešto nepoznato i novo šta god ih tamo čekalo. Mi, sa ovih prostora imamo i svježu traumu od onda kada smo se zadnji put odlučili mijenjati stvari. Iz lošeg je otišlo, ne u gore, nego u mater vražiju. Toliko je otišlo sve u vraga krasnog, da su se moja tetka Hatidža i njen brat Idriz, odgajani na pričama o zlim komunjarama koji su dedi oteli pola zemlje i ovaca nacionalizacijom, neku noć složili da je prije bilo sve bolje. Idriz se prisjećao kako je išao u srednju školu u Podgorici i da je svako malo vozom, za koju marku sadašnjoj valuti, silazio u Bar na more. Sada je to more dalje od neba. Ako je i ostao ko mlađi od generacije mojih roditelja na selu, danas može more vidjeti samo na maminim razglednicama. A, mama mašta o poslu za sina u kakvoj pilani, onako kako sin mašta o dva dana u Neumu.

Foto: MehmetO / Shutterstock

Najviše me zaboli nostalgična priča o njivama i zemlji. Ja ne znam voljeti zemlju u političkim granicama. Preapstraktan mi je to pojam. Ja Bosnu i Hercegovinu ne volim kao imaginarnu ideju, već doslovce volim kao svoj kamen, njivu, šumu, jezero.  Ne volim je kao ideološku mater, nego doslovce kao onu mater koja nas hrani i daje nam vode.

A, na sijelima se priča da je zemlja počela umirati. Sve se suši, vode nema. Skoro do posljednjeg planinskog izvora su sproveli malinari da navodnjavaju ovaj nesretni korov sa plodovima koji prodaju za crkavicu, a kojeg pršću nekim hemijama, od straha da im ulog ne propadne, toliko da poslije njega ni trava ne raste na toj zemlji godinama. Kaže jedna žena na sijelu: “Neće bolan ni Bosna da nas ovakve grdne hrani”, a druga će na to “Hranila bi ona nas, ali ne mere više. Crče ova Bosna kad je više siluju svi”.

Da zaspim poslije takvih priča i zaključaka, obično čitam. Ponijela sam ovaj put Kunderinu “Nepodnošljivu lahkoću postojanja”, koju iščitah kao tinejdžerka i ništa ne shvatih, pa mi dođe nečiji primjerak ponovo na policu i pod ruku.

Foto: Vipman / Shutterstock

I kad tako hoće, pa se sve počne poklapati otvorih na stranici na kojoj pisac piše o pismu koji je njegov glavni lik uputio kao kritiku na tadašnju vlast u Češkoj. U pismo je stajalo:

“Zbog vašeg neznanja, ova zemlja je izgubila slobodu, a vi vičete kako se osjećate nevini? Kako možete gledati sve ovo? Kako to da vas ne hvata užas? Imate li uopšte oči? Da ih imate, morali biste ih iskopati i otići iz Tebe.”

Tako je lik iz ove knjige poredeći vlastodršce i  Edipa, kralja Tebe koji je prema mitu neznajući ubio oca i oženio majku, a potom kad je saznao šta je učinio sam sebi iskopao oči i napustio Tebu, poručio vlastima svoje zemlje da bar kad su vidjeli šta su napravili se postide i odu.

Foto: Camilkuo / Shutterstock

Tako je i nama sada. Znajući da nam je Bosna majka, razni edipi su preuzeli Bosnu. Iz maloumnosti ili neznanja, sa predumišljajem ili bez, je siluju. Siluju je svaki dan za dobre pare. Prave joj političku kopilad. Onda tu političku kopilad nastalu incestom hrane bijelim hljebovima i kopilad pojedoše nama, legitimnoj Bosanskoj djeci i ovo malo što nam još Bosna može dati od sebe. Pred svake izbore raščereče poniženu i klonulu Bosnu pa je žderu kao orke divljač. Onda obrišu masna usta rukavima, pa krenu kopati po kostima onih koji su radi njih pod zemljom. Premeću kosti izginule djece da njima čačkaju zube poslije žderanja.

Spomenuti Kunderin lik se morao vaditi za svoj tekst pa je objašnjavao da ne poziva na kopanje očiju nego na kajanje. Ja se ne moram vaditi. Sjašite sa Bosne, napustite je kao Edip Tebu. Slobodno sebi iskopajte oči kada možete njima gledati javne kuhinje za djecu. Možda jedino tako spasite mrvu obraza, ako ste ga ikada imali. Jer ako nećete sami sebi od sramote oči kopati, pazite se da ne doživite dan, kada nama, pravoj bosanskoj djeci koja se još u uvijek boje budućnosti, ne ostane ništa drugo nego da skočimo sa litice u neizvjesne promjene. Saburli smo mi napaćena djeca, ali zar vas nije strah da će nam doći voda do nosa pa nećemo moći drugačije nego da vam mi iskopamo oči, kao što ste vi iskopali onima koji su vas tlačili, a nisu znali otići na vrijeme.

P.S. Mama, pardon my French.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije