Lole iz komšilukaO ljudima

Treće, pa muško

Žurim ne gledajući kud stajem kako bih što prije s nekim podijelila sreću koju osjećam. Ne sa bilo kim, već baš sa njim za kojeg znam da će se podjednako obradovati. Imam osjećaj da svi primjećuju taj blesavi kez na mom licu pomiješan sa nekom ustreptalom unezvjerenošću pred nepoznatim.

Redakcija

Izvor: sputnjik1.wordpress.com

Počinjem da trčim u ritmu koji zadaju bubnjevi mog srca sa rukom u džepu pazeći da ne izgubim crno-bijeli papirić koji ne mogu dočekati da mu pokažem. Nekoliko minuta kasnije, pogledom miluje tih 0,64 centimetra, zatim dlanom nježno prelazi preko mog stomaka. Gledamo se i ništa ne govorimo. Sve je savršeno jasno.

Prvog januara prošle godine doktorica GAK-a Univerzitetskog kliničkog centra RS u centralnoj informativnoj emisiji Radio Televizije Republike Srpske saopštava da je u protekla 24 sata rođeno “šest beba i, na sreću, šest dječaka”. Puštala sam ovu spornu rečenicu sebi nekoliko puta kako bih bila sigurna da sam dobro čula, pa sam pitala i cimerku u sobi na odjelu babinjara: “Ma, je li ona to rekla NA SREĆU, šest dječaka?” Onda sam pokušala da ju opravdam. Dobro, možda se zbunila pred kamerama, možda se zbunila u prisustvu gradonačelnika koji je došao da daruje prvorođenu bebu, možda je samo obični lapsus, možda, ma sigurno nije tako mislila! Možda, ma vjerovatno je preumorna, dežurala je prethodna 24 časa, možda se i slavilo, da ne kažem popilo,.. Ipak, dokle više? Zar ne postoje urednici koji bi trebalo da vode računa o težini javno izgovorenih riječi? Zar se prilog nije mogao namontirati tako da se jednostavno izbaci ovo “na sreću”? Zar je uostalom njena izjava uopšte morala biti emitovana?

Kakvo smo mi to društvo? Društvo koje se raduje samo sinovima, nasljednicima prezimena i porodične loze? Uostalom, može li taj toliko očekivani sin sam, bez žene, produžiti lozu? Kakvo mi to breme namećemo majkama? Da su manje vrijedne ako ne rode sina? Znamo li mi koliko je neželjenih sinova rođeno, pa napušteno, odbačeno, ostavljeno po domovima za nezbrinutu djecu? Znamo li mi koliko se pojedine majke muče da ostanu trudne i na svijet donesu živo i zdravo dijete? Vidimo li mi svu snagu heroina koje i poslije nekoliko spontanih, neuspjelih vantjelesnih oplodnji i kojekakvih drugih peripetija i patnji rađaju djecu? Ili ih cijenimo samo ako rode dječaka? Možemo li da pretpostavimo bol žena koje se nikad nisu ostvarile kao majke, a željele su i nema kakvim intervencijama se nisu podvrgle? Koliko li se tek degradiraju žene koje se ne odlučuju za majčinstvo? Ne smijem ni pomisliti.

Foto: Pixabay.com

Razmišljamo li mi uopšte jedni o drugima, ikad? Zašto osuđujemo žene koje ne rađaju sinove kad iz biologije znamo da je muškarac zapravo taj koji “određuje” pol djeteta? Zašto često čujemo izjave kako mu “žalosnica”, eto, nije rodila sina? Suviše sam pristojna da bih navodila sve ostale pogrdne epitete kojima se obasipaju ovakve žene. S druge strane, ne znam jesam li ikad čula neki negativan komentar za muškarca koji nije “napravio” muško dijete. Naprotiv, upravo samo laskave titule: “Samo veoma inteligentni muškarci prave djevojčice!”, “Veliki ljubavnici dobijaju djevojčice.” i tome slično.

Kad sam prvi put ostala trudna, od silnog uzbuđenja i sreće nismo se ni sjetili pitati ginekologa za pol djeteta, samo smo pitali je li sve u redu. Poslije se ispostavilo da on ne praktikuje da otkrije pol, što smo mi prihvatili. Smislili smo imena za djevojčicu i dječaka, odlučili da bude iznenađenje, molili se Bogu samo da bude živo i zdravo i da sve prođe kako treba. Inače, još u vezi smo sanjarili kako ćemo imati troje djece. Takođe, malo ko je vjerovao da smo sva tri puta odlučili da ćemo pol djeteta saznati nakon samog porođaja. Pitanjima nije bilo kraja: “Šta nosiš? Dobro, znam da je dijete, ali je li dječak ili djevojčica? Kako ne znaš? Kako misliš ne želite da znate? Ma, znaš ti, samo nećeš da kažeš. Ma, znaš ti, samo nećeš da kažeš mužu, ali zato meni možeš reći, slobodno. Pa, kako ćete odabrati boju garderobe kad ne znate pol? Kako ćete odabrati ime?”

Bilo je i onih koji bi rekli: “Alal vam vjera! Izgubila se ona ljepota iščekivanja i draž iznenađenja.” Uglavnom, rodi se djevojčica. Snažna. I savršena! Druga trudnoća ista priča. Ne znamo i ne želimo da znamo pol. Opet nam malo ko vjeruje. Djevojčica, reče babica Dragana čim ju je dočekala na svojim rukama. Ova je posebna, bilo je prvo što sam pomislila kad sam ju vidjela. Posebno savršena i savršeno posebna, ispostaviće se kasnije. Prije nego što smo se odlučili za treće, moram priznati da sam, podižući dvije djevojčice, negdje potajno priželjkivala da i treće bude curica. Valjda najviše zbog toga što sam za ovim dvjema luda i nisam mogla zamisliti kako bi se sad u sve to uklopio dječak. Plus, već smo imali svu infrastrukturu za djevojčice. Muž se već pripremao na život sa “četiri jahača Apokalipse”.

Foto: Pixabay.com

Treća trudnoća počela je nizom neumjesnih pitanja od: “Jeste li planirali ili vam se omaklo?”, preko komentara poput: “Treća sreća!”, pa sve do konstatacije da mi to, eto, idemo na muško. Muž ovakvim primitivcima voli reći da ganjamo četiri sina. A inače im privremeno začepimo gubicu neočekivanim odgovorima kao što su: “Ne, nismo planirali nijedno.”, “Naravno da nismo planirali, ko normalan planira troje djece u ovakvim uslovima.” Reakcije ljudi su bile čudne, kao da u najmanju ruku čekamo osmo. Elem, ovog puta sam, za svaki slučaj, jasno podvukla svom ginekologu da mi ne otkrije pol djeteta. Ipak, svih devet mjeseci sam svakodnevno slušala sljedeće: “Jesi li pitala šta je?”, “Je li muško?”, “Ma, sad će biti dječak.”, “Šta ćete ako ne bude muško?”, pa do: “Ako bude dječak, moraš roditi i četvrto da ljudima dokažeš da niste išli na muško!”

Samo najmanji krug članova porodice i najbližih prijatelja zna koliko sam, iz opravdanih razloga, tokom cijele trudnoće strijepila hoće li sve biti u redu. Rijetki su bili dani kad bih se mogla opustiti. A ljudi vam svojim uplitanjem u tako intimne stvari nepravedno nameću svojevrsni pritisak. Jer ma koliko nama nije važno šta drugi misle, ljudi smo, ranjivi smo, u trudnoći pogotovo. I pored svega moram još da se opterećujem njihovim željama i razmišljanjima, a da gotovo niko ni u jednom trenutku nije upitao šta ja želim (osim muža, naše starije djevojčice, mojih roditelja i dvije najbolje prijateljice).

Uglavnom, kako to obično biva, ulaskom u deveti mjesec počele su pripreme. Oprala sam i ispeglala garderobicu sačuvanu od djevojčica uključujući roze suknjice, haljinice i helanke, te kupila nekoliko plavih stvari, za svaki slučaj. Odlazim na posljednji ultrazvuk u trudnoći. Doktor mi u jednom trenutku okreće monitor i ništa ne govori. Naviknuta da ništa ne razaznajem (već spremna da se, kako to moja kuma voli reći, kao Miranda iz serije “Seks i grad” oduševljeno osmjehujem) odmah pitam: “Šta je to?” i onda, krajnje neočekivano, shvatam da gledam u dva testisa. Mužu je trebalo nekoliko minuta da se oporavi od šoka kad sam mu saopštila ovu vijest koja je došla baš na njegov rođendan. Svejedno smo odlučili da ne širimo ovo saznanje do samog rođenja, jer, naravno, i dalje nam je ostalo najvažnije da sve dobro prođe.

Foto: Pixabay.com

I rodi se dječak. Čulo se do tranzita! Najkrupniji tog dana. Živ. Zdrav. Savršen!
Inače, moram reći da je divnoj babici Tamari bilo dovoljno samo jednom da dodirne moj stomak da bi zaključila: “Dakle, sad je dječak.” Eto kakav iskusni dragulj radi u našem porodilištu, čisto da se zna!

Šta se dešava nakon toga? Zovu babe i prababe za koje sve ove godine nisam ni znala da postoje. Slijede otvoreni komentari uže i šire familije kako sam sad još više porasla u njihovim očima. Naravno da se pitam koliko sam im dotad bila “velika”. “Obradovali bismo se mi i djevojčici i voljeli bismo mi i nju, ali nam je draže što je dječak.” Jasno mi je koliko biste se obradovali. Malo sutra biste ju voljeli. Nije ni važno. I ne trebate vi da ih volite. Niti ste ih nosili niti rodili niti ćete ih podizati, hvala Bogu. Ali, svejedno. Zadržite neke stvari za sebe. Snažnije smo mi više nego što vi mislite, iako ponekad izgledamo odveć krhko, podnijećemo mi to, ali dokle? Često mi bude krivo što su me roditelji previše vaspitali. I na stranu sad to što sam empatična i učtiva i nikad sama ništa slično ne bih lupila ljudima sa kojima nisam izrazito bliska, ali me boli što na ovakve i slične komentare prećutim, izbrojim u sebi, ugrizem se za jezik i slično. A svašta bih rekla. Na ono jeste li planirali mogla bih odgovoriti sa recimo: “A jesi li ti planirala pustiti tolike brkove ili su ti se omakli?”, “A jeste li vi planirali biti toliki šupak?” Na pitanje: “Zar si ti to opet trudna?” mogla bih nonšalantno priupitati: “Zar vi još niste odapeli?”

Foto: Pixabay.com

Da se razumijemo. Svako ima pravo na svoje stavove, emocije, ponašanje. Ko sam ja da to osporavam? Uvijek su postojale žene koje mrze žene i samim tim djevojčice i koje se ponose što su majke isključivo muške djece, na primjer. Uvijek je bilo i biće i šovinista i elitista i fašista. Nisam ni ja mnogo bolja. Ne volim kad ljudi kasne, užasavaju me oni što parkiraju na trotoaru ili nestrpljivo trube dok nekog čekaju, zakolutam očima kad neko ne poznaje pravopis, izbjegavam u širokom luku Konfučije koji imaju savjet za svaku situaciju, pomalo mi se gade muškarci sa noktom na malom prstu i žene koje plivaju u bazenu ili rade u kuhinji raspuštene kose, pravim se da ne vidim smarače koji pričaju samo o sebi, pomalo zazirem od onih koji nikad ne jedu slatko, nemam strpljenja za mršavice bez grama masti koje neprestano kukaju o višku kilograma, kao ni za one koji se razmeću i hvale svojim dobročinstvima, oprezna sam sa onima koji dnevno objavljuju pedeset selfija svog lica ili zadnjice, priznajem da su mi draži nasmijani pozitivci prepuni energije koji uvijek imaju vremena za dobar vic. Ali, još uvijek nikom nisam ogrebala auto ili izbušila gume, ne idem naokolo sa makazama kako bih odrezala kosu ili nokte konobarici u restoranu, ne tjeram gosta da pojede kolač govoreći mu da ne zna šta propušta. Svejedno, ne budite kao ja. Budite svjesni svojih predrasuda i ne dopustite im da prerastu u diskriminaciju. I ne pravite ovolike digresije.

Nego, da se vratimo temi i zaključimo.
Svako dijete je pravo čudo, jedino istinsko bogatstvo, najveći dar i blagoslov. Radujte mu se, volite ga i naučite ga da ne poštuje nužno pol kao takav, boju kože, porijeklo, zanimanje, dužinu nogu, debljinu (ili se kaže dubinu?) novčanika i slično, već isključivo i samo čovjeka, u pravom smislu te riječi.

Pročitaj još

Od iste osobe