Ljudi s olovkama

Katarina Benković: Dijete koje čeka

Leži na podu zamračene sobe između kauča i stolića, pokušavajući uhvatiti dah. Zadnjih dana stvarnost ju je silovito oborila s nogu i bacila u poznatu crnu jamu iz koje se mora čupati van, ako treba, grebući noktima do krvi. Ovaj put ima razlog za život.

Ljudi s olovkama

Foto: Ana Jurić

Povjetarac ulazi kroz odškrinuti prozor u sobi, lelujajući bijele zavjese čas na jednu, čas na drugu stranu. Lice joj je umorno i ispijeno, a ne laskaju joj ni tamni polukrugovi usađeni ispod očiju, uprtih u komadić čokolade na podu po kojem ruju mravi. Zatvara ih, a u crnilu joj se poput bljeska pojavljuje jedna od rijetkih uspomena iz djetinjstva kojih se sjeća. Ne zna je li ostale stvarno proživjela ili ih je usnula, ponekad se u snu smijući, najčešće se budeći u vrisku.

Hoda iza kršne figure svoga oca držeći mlađeg brata za ručicu. Njoj je sedam, bratu četiri godine, a oca je život toliko pregazio da više ne mari za vrijeme.

Pomisao na oca stvara u njezinoj glavi roj misli. O njegovoj prividnoj vanjskoj grubosti u kojoj skriveno čuči dijete koje želi biti voljeno. Dijete koje čeka. O teretu njegova miraza koji ju peče jer mu je zbog njega toliko dugo zamjerala. O težini tog klupka koje se godinama zapetljava i koje im je nesvjestan predao, bez da ih je upozorio: „Dajem vam ovu svoju prćiju, ali ju zapalite, nek’ ju đavo nosi.”

Vodi ih u radionicu govoreći da ima iznenađenje za njih. Čuje njihovo uzbuđeno hihotanje.  

Ponovno proživljava to iščekivanje.

Po razbacanom stolu, puno višem od njih, gleda u očeve velike grube ruke kako lupkaju, provlače, lijepe i konačno ih dižu u zrak. Čuje svoj i bratov uzdah kad pred sobom ugledaju dva žuta leteća zmaja s očima, malim okruglim nosom i velikim nasmiješenim crvenim ustima. Njezin je na vrhu imao nespretno napravljenu crvenu mašnicu koja ga je razlikovala od bratovog. „Što kažete da ih idemo puštati?” upitao je otac smijući se jer su ih već zgrabili iz njegovih ruku i krenuli trčati prema livadi.

Foto: Katy Prairie Conservancy

Bio je vjetrovit ljetni dan, nalik ovom trideset godina kasnije, na podu zamračene sobe između kauča i stolića. Pokušava udahnuti, ali zrak se zadržava negdje na pola prsa stvarajući pritisak koji ju guši. Čuje odjek svog srca u ušima koje udara sve snažnije, penjući se iz prsa prema ustima, želeći pobjeći van.

„Čekaj tatu! Upast ćeš!” vikala je dok je stajala na asfaltiranoj cesti i gledala ga kako skreće lijevo, trčeći po izbrazdanom zemljanom puteljku. Tek se na molbu da ih puštaju zajedno zaustavio, nestrpljivo čekajući. Uvijek je sve volio raditi s njom i uvijek bi ga dobila riječju zajedno. Otac korača ubrzano, ali smireno, u ustima držeći cigaretu koja mu je svakim izdahom pred licem tkala dimnu koprenu. Gleda njezin smiješak i pruža joj ruku koju je ona spremno dočekala. Kad ih je brat vidio potrčao im je u susret, prisilivši ga da ugasi cigaretu i uhvati ga u naručje. Ono je za njega značilo sigurnost. Ljubav. Mir. Za brata također.

Foto: Pixabay

Osjeti miris lipe u zraku.

„Lijep je dan za puštanje zmajeva”, reče otac kad su ugledali pred sobom zelenu čistinu. Daleko ispred njih nalazila se pruga, s lijeve strane par kuća i stabala, a s desne derutna siva zgrada. Pred očima joj se stvori slika skakanja po njezinim ravnim betoniranim krovovima i zalazaka sunca koje su toliko puta zajedno dočekali izderanih koljena, jedući ukradene nezrele zerdelije.

Usta joj se stisnu od poznatog gorkog okusa koji ih je tjerao da zažmire, a onda pljuckaju koštice što dalje mogu. On je uvijek pobjeđivao.

Vjetar je zapuhao, a otac je krenuo trčati. Zmaj se vinuo u nebo, smješkajući se velikim crvenim ustima.

Čuje odjek njihovog smijeha.

Potrči što brže može i pušta svog zmaja da leti za njom. Misli joj reže bratov glas: „Gledaj kako je visoko!” Gleda oca ispred sebe i vidi ono dijete koje je čučalo kako trči sa svojim zmajem, sretno jer je voljeno. Zaustavi se. Na toj livadi zaustavlja vrijeme; ono ga prestaje gaziti. Ono ih neće zgaziti.

„Mama?” osjeti toplu ručicu na svojim golim ramenima i pred sobom ugleda kćerino uplašeno lice. Ustaje se s poda i grli ju.

„Imam iznenađenje za tebe. Pričekaj.”

Rukama polako prelazi preko nasmiješenih crvenih usta, nosa, očiju, one nespretno napravljene mašne koja je njezinog letećeg zmaja razlikovala od bratovog; preko žute plastične vrećice, tankih drvenih letvica, špage na kojoj se i dalje drži. Za ovu dječju uspomenu ima dokaz da se dogodila, nije ju usnula, on je bio tu i bio je stvaran. Čuje njezin usklik i smije se kad ju upita što misli da ga idu puštati jer ga je već zgrabila iz majčinih ruku i krenula trčati prema ulaznim vratima, govoreći kako ide po didu.

Foto: Pixabay

Koračao je usporeno i smireno, drhtavim rukama ustima primičući cigaretu čiji se dim ovijao oko njegovog ostarjelog lica. Njoj je trideset i sedam, brata više nema, a oca će život uskoro posljednji put zgaziti.

„Čekaj djeda! Upast ćeš!” vikala joj je dok je stajala na asfaltiranoj cesti i gledala ju kako skreće lijevo, trčeći po izbrazdanom zemljanom puteljku. Ugledala je njegov smiješak i pružila mu ruku koju je on spremno dočekao. Kad ih je ona vidjela potrčala im je u susret pa je bio prisiljen ugasiti cigaretu i uhvatiti ju u naručje. Ono je za njega značilo sigurnost. Ljubav. Mir. Za nju također.

„Lijep je dan za puštanje zmajeva, ha, mila?” upita ju kad su pred sobom ugledali zelenu čistinu.

„Baš baš lijep, dida pida!” nasmije se i zagrli ga kad ju je spustio na poznato tlo. Vjetar puše i njiše njezin vrčkavi plavi repić kose lijevo desno.

Gleda u prugu daleko ispred njih, par kuća i stabala s lijeve, čistinu s desne strane. Sunce je zalazilo obojivši nebo u sve boje zrelih zerdelija koje su toliko puta ukrali. Čuje njegov smijeh. Osjeti miris lipe u zraku. Tople suze na obrazima koje hladi vjetar. Bol koji popušta i koji pušta neka odleti.

Kao žuti, nasmiješeni, leteći zmaj na nebu.

Pročitaj još

Od iste osobe