Ljudi s olovkama

Lala: Šta smo mogli mi?

Stojim pred vratima svoje buduće škole i čitam spisak primljenih učenika. Tražim svoje ime, ali umjesto njega, oči mi ne dozvoljavaju da se spustim dalje od jednog muškog imena. Nije to neko posebno ime, čak mi ni ne zvuči poznato, ali izgleda da postoji neki razlog zašto se ne mogu pomaći dalje od njega.

Ljudi s olovkama

Osjećam da je to to, samo što ne znam ni za jedno TO šta je ustvari. Prvi dan u školi, baš kao prije, oči su te sa istom lakoćom uočile, a sa istom težinom sam ih natjerala da skrenu pogled od tebe. Nije to bila ljubav na prvi pogled, to čak nije ni bila ljubav. Bilo je to nešto sasvim drugačije i neobično. Bili smo povezani i prije nego što smo se upoznali.

Zanimljivo je to što se sada uopšte ne sjećam trenutka u kom smo se zvanično upoznali. Razlog za to je možda što sam osjećala da te znam već dugo, jednako dugo koliko i sebe. Možda i duže. Taj formalni trenutak mi očigledno ništa nije značio, jer šta znači dodir dve ruke ako se duše već dodiruju. Družili smo se, svugdje išli zajedno, polovili sve što smo imali, bili tu jedno za drugo, dijelili najljepše i najtužnije trenutke, razmjenjivali najintimnije tajne, branili jedno drugo, pričali satima…

Bili smo prijatelji. Nikad nismo rekli da smo najbolji prijatelji, ili da smo simpatije. Iako vjerujem da niko u našem okruženju nije mislio da smo samo prijatelji. Prijatelji koji su nakon maturske večeri prekinuli svaki kontakt na nekoliko godina, bez i jednog jedinog razloga. Ne mogu reći da si mi beskrajno falio. Ne mogu reći da sam nestrpljivo čekala trenutak kada ćemo se vidjeti ili čuti. Ne mogu čak reći ni da si mi često bio u mislima. A onda, eto nas opet zajedno, pijemo kafu, nastavljamo gdje smo stali kao da ne postoji razdor od nekoliko godina između nas.

Ne sjećam se ni kako smo se tu zatekli, ni ko se kome javio, ni zašto. Pretpostavljam da mi ni ovaj trenutak nije bio bitan jer se naše duše nikada nisu rastale. Ipak, sada sam starija. Prošla sam dosta ljubavi i prijateljstava. Sada razumijem šta znače oni pogledi, iako nikada ni jedna riječ nije bila izgovorena. Taj pogled je ostao isti bez obzira na godine koje su prošle. Lažem. Postao je prodorniji. Ni sada nema ni jedne izgovorene riječi, ali znam kako me gledaš i kako ja gledam tebe. Znam da niko od nas nikada neće reći ništa. Ni u šali.

Ali znam da neće biti trenutka u mom životu kad ću se sjetiti tebe, a da ne pomislim na to šta smo mogli biti. Da je samo neko rekao barem jednu riječ. Ali nikome, pa ni sebi, neću to nikada priznati, baš kao ni ti. Jer mi smo prijatelji. Jer mi smo u srećnim vezama. Jer ja volim svog momka, a ti voliš svoju djevojku. Jer je meni tvoja djevojka draga, a tebi moj momak. Jer sada nas četvoro sjedimo u malom stanu i uz večeru, razgovaramo o našem vjenčanju gdje ćeš ti biti kum.

Radujem se svom životu sa budućim suprugom jer znam da sam pronašla svoju sigurnu luku, punu obostrane i bezgranične ljubavi. Ne bih ovo mijenjala ni za šta na svijetu. Ne, ni tebe ne bih mijenjala za ovu sreću. Ipak, ne mogu a da se ne zapitam šta je moglo biti?

Iako sam jako zaboravna osoba, jedan trenutak će mi vječno ostati u sjećanju. Trenutak kada sam propustila priliku da saznam šta smo mogli biti. Tvoj drug, a moj odavno već bivši momak, me je jednom prilikom kada ste mi obojica istovremeno poslali poruke, napao jer sam prvo tebi odgovorila, govoreći da si mi ti važniji od njega. Sada se pitam kako to ranije nije primijetio. Kako ja to nisam primijetila. Sada je kasno. Sretni smo, ali svako za sebe.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije