Ljudi s olovkama

Marija Mihajlović: Zašto svako mora biti glavni

“Možeš ti to!”
“Pobjednik čuči u tebi, pronađi ga!”
“Potreban je trud da bi postao broj jedan!”

Ljudi s olovkama

Svi mogu sve, zar ne?
Ako je tako, kako to da tako mali broj njih pronađe sreću?
Pobjednik je u svima nama?
To je istina.
Ali, u nama je i ono malo sklupčano stvorenje koje samo teži tome da bude voljeno.
Zašto smo spremni da sa ponosom prigrlimo tog pobjednika u nama, a u isto vrijeme odbijamo da priznamo postojanje one druge, usamljene strane?

Svako želi da bude broj jedan. Svako je, pa makar i na tren pomislio na to.
Ali, čemu?
Ko učestvuje u toj trci? Ko bira pobjednika?

Besmisleno je.

Ovo je era internet motivatora. Era u kojoj se živi po principu “tegli, vuci, guraj”.
Teglićeš dok ne padneš od umora, i šta poslije?
Tražimo sreću toliko dugo da smo zaboravili čak i kako ona izgleda.

Želimo da budemo prvi, najbolji, da nam se dive…
Zaboravili smo da je jedina stvar vrijedna divljenja ljubav.
Zaboravili smo da je “osoba broj jedan” individualna stvar.
Zaboravili smo da smo najbolji samo onda kada smo srećni, a da smo srećni samo onda kada smo voljeni.

Za nekoga je ljubav porodica. Za nekoga je ljubav samo jedna osoba.
Za nekoga je ljubav život.

Zašto onda?
Čemu sve?

Da, treba da težimo da postanemo najbolja verzija sebe.
Ali, šta ako pronađemo tu jednu osobu uz koju smo zaista najbolja verzija sebe?
Šta ako pronađemo tu jednu osobu uz koju smo savršeni baš takvi kakvi jesmo, sa svim vrlinama i manama?

Nekolicina nas vjerovatno ne bi ni povjerovala u to.
Rekli bismo da je prava ljubav izumrla i uz negodovanje bi okarakterisali taj osjećaj kao iluziju. Odbacili bi ljubav, jer je već davno “dokazano” da prava ne postoji.

I bili bismo ponosni na sebe. Sa osmijehom bi naglasili da je ljubav “iluzija za slabe” i odlučili da živimo po principu “volim samo sebe”.

Svakodnevno bi uzimali dozu onlajn motivacije, kako bismo se podsjetili da smo sami sebi dovoljni.
Čitali bismo modernu psihologiju i propovijedali da je život jedan.
Možemo sve!
Želimo sve!
Trebamo sve!
I nema veze ako u potrazi za svime izgubimo sebe. Bili bismo sve ono što želimo biti.
Žene bi postale ogrezle feministkinje, a muškarci ženomrsci.

Žene bi odbijale da budu žene. Svakodnevno bi pokušavale biti nešto što nisu, samo kako bi dokazale i sebi i svijetu da one mogu sve. Da budu snažne, uvijek u pravu i ono što je najbitnije same sebi dovoljne.
Muškarci bi prestali biti muškarci. Neki bi sve žene označili kao lake, dok bi svako veče posjećivali mjesta gdje druge ne postoje, samo kako bi potvrdili svoju tvrdnju.

Neki bi sasvim suprotno tome postali žene. Stali bi na visoke potpetice, počeli da se šminkaju i propagiraju “slobodu izražavanja” samo sa ciljem da budu drugačiji, posebni, jedinstveni. A onda bi one koji im se suprotstave označili kao “staromodne”.
Ako to znači biti moderan, neka sam staromodna.

I tako… Ubili bismo romantiku.

Sada, kada konačno možemo i imamo sve, vrijeme je da shvatimo da u stvari nemamo ništa.

Odbijam da budem svemoguća.
Odbijam da budem sveznajuća.
I ne, ne mogu sve.
Ne moram biti ništa posebno.
Ne moram da imam sve.

Zato što…

Ono što želim, imam.
A samo želim njega.

Ono što želim biti, ja jesam.
A samo želim biti njegova.

I zato, vi budite glavni.
Budite broj jedan.
Budite sve što želite biti.

A ja?
Ja ću biti samo njegova.
I osim toga, ne želim ništa drugo.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije