Ljudi s olovkama

Midheta Čamdžić: Nije osveta. Sudbina je

Odlazio si bezbroj puta i vraćao se na istu polaznu tačku sa koje si krenuo, ni ne sluteći da će se kompas jednog dana pokvariti, da više nikada nećeš naći put. Neočekivano. Neplanirano.

Ljudi s olovkama

Tišina je zao sagovornik. Vrišti stvari koje šutiš u sebi, pa dugo vremena pamtiš makove, svježe, šumske jagode, miris tek ubranog jorgovana. U toj tmini vidiš samo ogledalo, vidiš sebe u njemu, taj nepoznat lik. Ne vidiš koliko si lica baš tu zaboravio dok si meni leđa okretao. Sudbina, govorio si. Pamtim sve. Čekala sam je. Radovala sam joj se.

A onda bi me ona dočekala sa one strane noža koja je više boljela, koja je bila oštrija, a i sama sam odlazila baš s te strane. Ona na kojoj si bio ti uvijek je bila tupa, jer povrijediti tebe značilo bi da uništavam sebe. A ko je toliko jak da sebe osudi?! Dugo sam gledala maglovite noći, čekala da se razbistri, da svane. U tim noćima sam tražila sebe, tvojim stopama koračala. Nije te bilo. Nikada.

Sada se pitam, da si znao da je miris sjećanja ustvari opor, surov, da samo na bol miriše. Da si znao da su noći tako teške, da su uspomene ustvari košulja od teških okova, koju ne možeš skinuti kada poželiš, da li bi me u toj tmini ostavio, da li bi otišao? Da li bi me tako potpuno samu napuštao i kada si me za ruku držao?! Nikada neću pronaći te odgovore, ostali su negdje na putu kojim si od mene odlazio. Jedno znam. Oduvijek si bio isti. U stanju si da udišeš laž i od nje živiš, u stanju si da živiš bol i sa njom se susrećeš, a da li si bio spreman da ne nađeš snagu koju si uzimao iz svakog svog odlaska?!

Sjećam se svakog osmijeha koji sam nacrtala. Ispod svakog je srce vrištalo. Sjećam se svake izgovorene riječi i svake tuge koju sam prešutila. Sjećam se svakog odlaska. Tvog. Kidao je dušu, pa sam dugo ulicama tebe tražeći sebe gubila.

Ali magle nestaju. Ni brzo, ni lako, ali odlaze onima koji čeznu za njima. Da li si mi vjerovao da ću ikada skinuti okove?! Da ću zaboraviti i ukus jagoda i miris maka koji opija i jorgovan uz cestu, koji proljeće najavljuje?! Nisam ni ja. Tu su. I mirisi i proljeće, samo bez sjećanja na tebe. Zore sviću da prkose noćima, tminama kakva si bio ti.

Nisam ja sretna zbog boli koju sada sebi nanosiš bježeći od sudbine sa one oštrije strane noža, od koje srce krvari. Nema nikoga, pogledaj oko sebe. Samo oni likovi koje si noćima zaboravljao. I tvoj lik u ogledalu, pogledaj ga. I mračna noć koja krv u žilama ledi. Nema ničega ustvari. Ni naivnog pogleda, ni želje da te neko zaštiti. Ni žalosti, ni radosti što odlaziš, a nemaš se kome vratiti. Na tvojim je okovima grijeh. Na tvojoj košulji miriše. Maglovita je noć. Svjetlost će sigurno doći i zora će sigurno svanuti. Jorgovan će ponovo cvjetati. Ne krivi me što neću biti tu više nikada.

Ne brini. I ja sam davno voljela više. Ne brini. Nije osveta. Ne brini, dušo, to ti je sudbina.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije