Ljudi s olovkama

Mladena Petrović: Prepoznaću te…

Ljubavi mog života, ako negdje postojiš, nemoj se uplašiti kada me ugledaš. Da, to ću biti ja.

Ljudi s olovkama

Napokon!

Prepoznaćemo se.

Prepoznaću te po dodiru, pogledu, po usnama. Ne pitaj me kako. Jednostavno, znaću. I shvatićeš ti, kao i ja, zašto nam ni sa kim prije nije uspjelo. Shvatićeš da će život od tada biti bajka. Možda ne onako kako smo zamišljali, ali biće onako kako treba biti. Naša bajka.

Prepoznaću te i po tome što nećeš otići pri prvom problemu, nego ćeš me zagrliti jako i reći “Tu sam! Sve može da se riješi, riješićemo i ovo.” i to će mi biti dovoljno. Čak i da se ne riješi ti si svoju hrabrost već pokazao. Takvog sam muškarca čekala. Kad sam ja slaba, ti da budeš jak, za oboje.

Prepoznaću te, jer me nećeš ostaviti u suzama kao svaki prije tebe, i nećeš mi reći da prestanem da plačem, nego ćeš mi uhvatiti pogled, brisati suze koje jednostavno moraju iz tog tijela da izađu. Jer sam žena. Jer sam emotivna. I moje je pravo da zaplačem. A ti ćeš to razumjeti.

Prepoznaću te po smijehu. Pravom smijehu, bez lažnih ustezanja. Po kafanskom veselju i dobrom vinu. U gužvi pijanih ljudi, ja ću čuti samo taj tvoj osmijeh, i tražiti samo tvoj pogled. A kad se pogledamo, sve će nam biti jasno. Ti si moj i ja sam tvoja. Nikome o tome nećemo pričati, a svi će znati. Sreća se lako prepozna.

Prepoznaću te po “Da li si gladna?”, “Da li ti je hladno?”, ili “Dolazim odmah!” rečenicama. I to će biti jače nego “Volim te!” Dokaz ljubavi koji sam sa nestrpljenjem čekala.

Prepoznaću te.

Prepoznaću te jer ćeš ti prepoznati moje želje. Biće to sitni i za nekog obični trenuci, ali za nas to će biti naš cijeli svijet. Ispunićeš mi sve one banalne želje koji su svi prije tebe tako lako obećavali i još lakše gazili, i bacali u vodu. Čitaćeš mi poeziju, jer znaćeš da sam umjetnička duša, koja se nikada umjetnošću bavila nije, ali koja umjetnost obožava.

Prepoznaću te, dragi moj prinče po iskrenosti. Jer sam sve prije tebe prepoznavala po laži. Nije im dugo trebalo prinče moj. Brzo su me povrijeđivali, lomili mi srce na komade, gazili po njemu kao da je od stakla, te rane i danas zašivam. Tebi će to srce biti važno. Jer ćeš prepoznati njegovu vrijednost. Znaćeš da sam samo djevojčica zarobljena u tijelu sada već zrele žene, a toliko željna ljubavi. Iskrene i prave.

Prepoznaću te. Kada te niko drugi ne bude prepoznao, ja ću te prepoznati. Kada budeš sam, kada misliš da ništa nema smisla, pojaviću se ja. Biću tu da se kao feniks digneš iz pepla i ponovo budeš moj heroj. Moj Ares.

Prepoznaću te, stranče, čak i da su mi oči zavezane, sigurna sam, prepoznaću te. Po tom dodiru, i uzdahu, biće mi dovoljno. Po zagrljaju. Donijećeš mi roze tulipane. Ni crvene ruže, ni karanfile, nego tulipane. Moj najdraži cvijet. Neki se nisu potrudili ni da saznaju koje cvijeće volim, a ti ćeš biti toliko hrabar da ćeš se pojaviti sa buketom rozih tulipana. Vidim taj trenutak. Biće julsko veče. Stajaćeš na mome pragu, a ja ću biti u crvenoj haljini, onoj koju ti voliš. Tog trenutka zaljubićeš se u mene.

Prepoznaću te po citatima Andrića i Selimovića. Čitaćeš mi odlomke o Tijani i Ahmetu Šabi iz Tvrđave, a ja ću plakati. Od sreće. “Voljeću je, i nećemo imati ništa, je li joj to dovoljno. Ali ona je još luđa od mene. Voljećemo se, rekla je ozbiljno, a to je mnogo, to je sve. Ništa mi drugo ne treba.” Ni meni ništa drugo neće trebati. A to je mnogo, to je sve.

Prepoznaću te.

Prepoznaću te po pjesmama. Onim starim, koje i ja volim. Slušaćemo zajedno Jabuke  I vino, Rukuju se rukuju, slušaćemo Ćolića, Olivera Dragojevića i Prljavo Kazalište i maštati kako bi bilo da smo se rodili tih 70-ih ili 80-ih godina.

Prepoznaću te po pismima koje ćeš mi pisati. Onim ljubavnim. A ja ću ih ljubomorno čuvati u kutiji ispod kreveta.

Ljubavi mog života, ako takav postojiš, pronaći ću te.

Prepoznaćemo se!

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije