Ljudi s olovkama

Sarah Maja: Ako kažeš ikome…

Moj prvi poljubac je završio neslavno. Topla ljetna noć, zrikavci, dečko za kojim sam ludila, sve kao u usporenom snimku romantičnog filma, a onda povraćanje i nekontrolisani plač.

Ljudi s olovkama

Foto: Storify.com

Pobjegla sam kući kao kakva divlja životinja i danima nisam izašla iz svoje sobe, premotavajući iznova i iznova događaj koji sam, tako iznenada, ponovo prizvala. Tjerala sam samu sebe da ponovo proživim svaki bolni trenutak, svaku sekundu poniženja i jada u kojem sam bila, još jednom, još jednom i još jednom. Dok ne sagorim. Tada će, možda, prestati da boli.

Imala sam nepunih sedam godina. Naučila prva slova i ponosno tražila bilo šta da čitam naglas, da svi vide kako sam pametna. Striko je imao mnogo knjiga u svojoj momačkoj sobi i očinski me vodio za ruku da izaberem sebi knjigu koju želim. One koje su bile preteške za moj uzrast, a svejedno me zanimale, čitao mi je on.

Provodila sam sate i sate u toj toploj, zagušljivoj sobici, čitajući i slušajući. Iz prljave staklene zdjele na stolu, mirisale su karamele. Pogled bi mi, često, sa redaka koje čitam, bježao na njih. Znala sam da za svaki uspješno pročitan pasus, dobijam jednu karamelu.

Foto: Aculife.ie

„Gnjavi li te ona s tim knjigama?“ pitao je tata striku.

„Ma kakvi, baš uživam. Odlično se zabavljamo. Pusti ti nas, svoj ti pos'o.“

Pustili su nas, naravno. Dijete uči. Tu je u kući, sa strikom. Na sigurnom. Čita knjige.

„Hoćeš da ti pokažem nešto?“ pitao me jednog dana striko, dok sam se pentrala po ivici sećije.

„Šta? Je l’ knjiga?“ odvratila sam, dječiji razigrano.

„Otprilike. Slično nešto. Dođi da vidiš.“ Pružio je ruku i poveo me na sprat zajedničke kuće. Osvrnula sam se, tražeći maminu dozvolu da odem, ali nikoga nije bilo. „Ne brini, rekao sam ti mami da ću te ja čuvati danas.“

Zapahnuo me poznati miris memljive prašine i slatkih karamela. Pokazao mi je mjesto na kauču gdje trebam sjesti i otišao do ormara. Sa najviše police je dohvatio neki časopis i sjeo pored mene, otvorivši ga: „Evo, gledaj malo slike.“
Bila sam mala, ali ipak dovoljno odrasla da znam u šta gledam i stidljivo sam odgurnula časopis i oborila glavu: „Striko, to djeca ne smiju gledati.“
„Naravno da smiju.“ odgovorio je i tutnuo mi zgužvane novine nazad u ruke. „Uz dozvolu odraslih, smiju. A, ja sam odrasla osoba i kažem ti da možeš. Evo, zaključat ću vrata, da te niko ne vidi, a ti slobodno prelistaj.“

Ustao je do vrata i začuo se zlokoban zvuk ključa u bravi. Nisam listala časopis, samo sam sjedila oborene glave i zažarenih obraza.

„Želim izaći, moram se javiti mami.“ prošaputala sam i dalje oborene glave. „Nema je, izašla je negdje, a rekao sam joj da ću te ja čuvati, ništa ne brini. Hajde da zajedno gledamo. Ne želiš?“

Odrično sam zatresla glavom.

„Nema veze, dođi da pričamo.“ rekao je umirujućim tonom i primakao se još bliže. Zvuk njegovog glasa je bio umirujući, ali kretnje mu nisu djelovale tako. Bile su neprirodne i osjećala sam nelagodu.  Željela sam ustati i otići, ali je njegov glas od umirujućeg prešao u prilično zastrašujući i prijeteći. Rekao mi je da zažmurim i nevoljko sam poslušala, iščekujući mamine korake na stepenicama, koji nikad nisu došli.

Foto: Psicologosedomexico.wordpress.com

Odvratan ukus nečega ljigavog u mojim ustima, opor miris dima cigareta u njegovoj bradi i kosi, grube ruke koje su me pritisnule na naslon kauča. Planina tereta na mom nejakom tijelu. I zujanje u ušima. I mrak. I ništa više.

Trajalo je cijelu vječnost. Propadala sam kroz kauč, kroz plafon, kroz temelje te mrske kuće, kroz zemlju, kroz svemir, do kraja ničega.
Nikoga nije bilo da me čuje, da me vidi. Ne čuju me od tog zujanja, ne vide me jer sam propala u bezdan, nema me više.

Još jedna vječnost nijemog gledanja u jednu tačku i još nekoliko vječnosti jednakih broju koraka do zaključanih vrata.

Dobila sam pune ruke karamela. I jasne upute da nikome ne govorim ništa. „Ti ćeš biti kriva. Ako ikome kažeš, svima ću reći kakve si slike gledala i da si sama tražila sve. Znaš da će meni vjerovati, jer sam veći. Meni svi vjeruju.“

I vjerovali su mu. Ja sam bila dijete koje izmišlja, ima bujnu maštu, „valjda od svih tih knjiga“ . Jedina njegova krivica je bila ta što časopise nije bolje sakrio. Ovako sam ih, ja, radoznalo dijete sa bujnom maštom, pronašla i izmislila priču. I modrice sam izmislila. I noćne more, vrištanje u snu  i mokrenje u krevet. I doživotne psihičke ožiljke. Sve je to lakše svariti od javne porodične sramote.
„Mi smo ugledna porodica, kod nas toga nema.“

Foto: Banksy

Godinama kasnije „ugledna porodica“ se raspala. Svi ćutke pate za neizgovoreno, neučinjeno, nepovjerovano. Nema nas više, svi smo propali u onaj isti bezdan, u kojem sam nekad bila sama.

Striko ima svoju novu uglednu porodicu. Uspješnu i lijepu ženu. Sina i kćerku. Pitam se o čemu misli on, kad svoju princezu vidi sa knjigom u ruci. Da li osjeća stid? Strah? Ili i njoj daje karamele, u zamjenu za šutnju? Da li mu kosa i brada još uvijek smrde na dim cigarete? Vrišti li i njegova kćerkica u snu?
Ne znam, jer o tome se kod nas ne priča. Nije lijepo spominjati takve stvari. Ništa se ne spominje, samo se u tišini boli. Tišina je prihvatljivija od istine. Pogledom mi priznaju i obore glavu zažarenih obraza, kao ja onomad.

Dečko kojem sam se, nakon neslavnog poljupca,  ispovraćala po patikama i od kojeg sam divljački pobjegla, se ipak javio. Bit će da sam mu se baš sviđala. Pitao me jesam li dobro i želim li da se opet vidimo. Možda sutra? Ponijet će nam grickalice, slatkiše i sokove, pa možemo negdje na izlet.

„Može. Sve može. Samo nemoj donijeti karamele. Njih već godinama ne jedem. Uvijek mi od njih bude loše.“

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije