Ljudi s olovkama

Vladana Trivić: Ne, Vaše dijete nije najljepše i najpametnije

Ups! Naslov kakav još niste vidjeli, a mislim da ste trebali. Ne, ovo nije još jedna “clickbait” klopka sa silnih facebook stranica koje znaju kako biti najmama i “proizvesti” najljepše i najpametnije čeljade.

Ljudi s olovkama

Uostalom, ko sam ja da sudim koje dijete je ljepše i pametnije, nikad mi to ne bi palo na pamet, dok to nije postala sexy “sportska” disciplina među super roditeljima. Moja prirodna reakcija na pitanja: “Kako ti se čini moje dijete? Je l’ trebao do sada da propriča? Dojenje, nedojednje…” je vrištanje u jastuk, jer su mi tanki zidovi u zgradi nove gradnje.

Mi smo društvo koje je naučeno na uspoređivanje. Od toga čija je trava zelenija do takmičenje u veličini bilo čega, bitno je samo da je moje veće. Već u bolnici mlada mama krišom baca oko i mjerka druge bebe, koliko su teške, dugačke i tada mali čovjek biva poređen sa drugim bićem, gdje takmičenje tek počinje. Da mene pitate, takmičenje bih zadržala samo za sport, nije mu mjesto van sportskih dvorana, a naročito ne u svakodnevnom životu. Međutim, mene se ne pita, tako da je prisutno u vrtićima, školama, fakultetima, firmama, planeti Zemlji. Javlja se i među braćom, sestrama i rečenica “Kako on/ona to može?” potpaljuje pravu mržnju u djetetu, ne toliko prema drugima koliko prema sebi samom – jer je dijete pametnije nego ti i čita jasnu poruku: “Ne valjaš takav kakav jesi jer nisi kao neko drugi”.

Svejdočanstvo o našoj ludosti nađeš gdje god se okreneš i ne moraš uopšte puno da se potrudiš, dovoljno je da uzmeš telefon u ruke. Društvene mreže, osim za samopromociju služe i za “reklamiranje” potomstva,  šta je opet u neku ruku samopromocija. “Vidi mene, vidi moga čeda” je nezaobilazan naslov koji lebdi u vazduhu. Bež je “in”, roza i plava su postale dosadne, prešli smo na pastelne boje. Baloni, puno balona. Slikaj sve, podijeli sve. Mame i ćere u iste haljine, sa pravim perjem, naravno.  Mala haljina skuplja od velike, široki osmijesi, ne budi tužan – nije IN, niko neće da prati nesrećne. Zar je “like” ono što trebaš za svoju samopotvrdu?

U glavi mi je tekst pjesme: “Ajme meni nije mi dobro”, stvarno mi nije dobro. Blaga mučnima je opet još jedna prirodna reakcija na sve ovo. Kud sam studirala baš Predškolsko vaspitanje, s kim da radim? Koga tu treba vaspitavati? (čitaj prevaspitavati)

Smatram da je jedna od mojih kvaliteta iskrenost. Znam da se s tim mnogi ne bi složili (da je to kvalitet) a najprije oni koji ne vole i ne žele da čuju istinu. Stara dobra “Istina boli” je stvarno prava istina. Mene isto tako istina boli, ali je volim više od hurmašica. Loša kritika radi dobar posao kod mene i ono što mi ne prija je tapšanje po ramenu i utjeha koja je često daleko od istine.  Sigurna sam u to da ovaj tekst može da zaboli, ali osjećam obavezu da o ovom pišem. Djevojčica koja djetinjstvo provodi u slikanju i pokazivanju kako je lijepa nije to zaslužila, rekla bih da počinjemo kršiti dječija prava. Skoro pogledah video u kojoj djevojčica predškolskog uzrasta, u “top” izdanju, za šminkom na malom licu u sred kratkog snimka pita: “Mogu li se počešati”, a mama daje odobrenje: “Možeš”. Opet ona mučnina.. Ne dešava se to više negdje daleko. Nije to dio zapadnog svijeta koji je zastranio, to je postao dio naše svakodnevnice. Nisam hejter, jasno mi je da je dijete mami sve, da je ona ponosna i da voli svoju sreću podijeliti sa drugima, ali često granica biva pređena. Dijete tada postaje iščupano iz djetinjstva i umetnuto u svijet odraslih (šminke i glamura) gdje mu nikako nije mjesto.

Za kraj ću reći još samo ovo.. Ne, Vaše dijete nije najljepše i najpametnije. Vaše dijete je lijepo i pametno. Ne u odnosu na druge, nego u odnosu na sebe. Znate li zašto je “like” postao tako bitan u našem životu? Zato što se broji.  Postoji broj koji opisuje koliko ste lajkovani, a broji se samo da bi ste se mogli usporediti sa brojem nekog drugog. Neko vas je nekada davno naučio da morate da budete bolji od drugih, a ne da budete dobri sebi.

Ovo je nije običan tekst koji želim objaviti, ovo je molba jednog vaspitača. Takmičite se u svemu drugom, ako drugačije ne znate, ali vas molim ukinite novu disciplinu koja u taj nezdravi začarani krug uvlači jedno nedužno malo biće. Dajte im priliku da što duže hodaju u “dječijoj obući”, žive dječiji život koji ne isključuje prljanje u blatu i skakanje po lokvicama. Dijete ne treba da zna da postoje dvije vrste teksas materijala koje nikako ne smije upariti. Ono što treba da zna je da je voljeno baš takvo kakvo jeste.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije