AktivizamHrabra LolaNaslovna vijest

Državu bi manje koštalo da u Sigurnu kuću smjesti nasilnika

U slučaju porodičnog nasilja prva karika jeste skloniti ženu (i djecu) i tu Sigurne kuće igraju veliku ulogu u pružanju zaštite i psiho-socijalne podrške žrtvama. Međutim, postavlja se pitanje koliko mi zapravo oduzimamo prava ženama na ono što su one uložile i izgradile udaljavajući ih iz zajedničkog domaćinstva, dok nasilnik ostaje u toplini doma.

Piše: Anja Zulić

Foto: Robert Kneschke / Shutterstock

Iako bi bilo logično da kuću ili stan napusti osoba koja svojim nasilničkim ponašanjem remeti porodicu, dosadašnje prakse usmjerene su na intervencije postizanja “sigurnosti” za žene i djecu, odnosno uspostavljanja i sprovođenja sankcija nad počiniocima nasilja.

Foto: Zenska Mreza

“U primjeni je razumjevanje pojma ‘zaštita od nasilja’, a obuhvata zakone, politike i mjere kojima se osigurava ‘sigurnost’ od nasilnika, a ne dobrobit, blagostanje i stvarna zaštita različitih osjetljivih grupa, prije svega žena i djece. Otuda i praksa, smještanja žena i djece (žrtava porodičnog nasilja) u Sigurne kuće”, smatra Maja Gasal-Vražalica iz Komisije za ostvarivanje ravnopravnosti spolova.

Nakon što žrtve smognu hrabrost da progovore i prijave nasilje, koje se najčešće godinama trpi u tišini, nasilnik je pošteđen izlaska iz zajedničkog doma, a ženu pored svih drugih teškoća čeka i dugotrajni sudski proces dokazivanja vlasništva u zajedničkom domu.

“Ako gledamo i ekonomski, državu bi manje koštalo da u Sigurne kuće smjesti nasilnika (jedna osoba košta manje od tri ili četiri). Žrtve (žene i djeca) ne trebaju napuštati porodičnu kuću ili stan, porodicu treba da napusti nasilnik. Dakle, nama ne trebaju Sigurne kuće, već rehabilitacioni centri za nasilnike, poručuje Gasal-Vražalica.

Zakonska regulativa

Zakon o zaštiti od nasilja u porodici FBiH iz 2013. godine propisuje i zaštitne mjere koje imaju cilj da žrtvu štite od nasilja, tako se počiniocima mogu izreći mjere poput udaljavanja iz stambenog objekta i zabrana vraćanja, zabrana približavanja žrtvi nasilja, zabrana uznemiravanja i uhođenja osobe izložene nasilju, obavezan psihosocijalni tretman, obavezno liječenje od ovisnosti, privremeno lišavnje slobode i zadržavanje.

Gasal-Vražalica smatra da upravo trenutni Zakon predstavlja jedan od razloga kontinuiranog porasta nasilja u porodici u Bosni i Hercegovni, jer se ide linijom manjeg otpora.

“Ako već postoje ove mjere koje bi se svakako umjesto ovoga gore pomenutog ‘mogu’, morale izricati svakom počiniocu nasilja u porodici, ne razumijem čemu potreba za Sigurnim kućama i izlaska žrtve iz kuće. Ako bi se propisalo da se nasilnicima izriču mjere explicite i da ih se bez odlaganja šalje u rehabilitacione centre, kako bi ih se preodgojilo i pružila odgovarajuća zaštita žrtvama nasilja što i jeste svrha ovog Zakona, a ne da u Zakonu stoji ovo što trenutno imamo, a to je da se mjere mogu izreći (čitaj: ali i ne moraju) to bi za mene kao ženu bio veliki napredak i jasan pokazatelj da mi kao društvena zajednica ne toleriramo nasilje”, govori ona.

Za smještanje žena u Sigurne kuće i ne izricanje potencijalnih mjera zaštite ne doprinosi samo patrijarhalni obrazac koji je još uvijek prisutan na ovim prostorima, i sudska praksa gledanja stvari kroz vlasnički list, već i činjenica da žene ne poznaju svoj set ženskih prava, što je Fondacija CURE utvrdila kroz svoj rad na terenu.

Foto: davidiles.uk

 

“U slučajevima zajedničkog domaćinstva, obično se žena udaljava, i to je zaista jedan težak proces izaći iz samog kruga nasilja, posebno za žene koje žive u malim lokalnim zajednicama, ruralnim područjima gdje se pored izlaska iz kruga nasilja moraju suočiti sa dodatnom stigmatizacijom. Problem je što žene ne znaju koja su to u stvari prava koja njima pripadaju. One ne znaju da nekretnine mogu da glase samo na njih, zašto je važno da ne preuzimamo isključivo prezime muža, kako da zadržim svoje, a da budemo u braku ili da dodamo muževo. Niko im neće sam reći koja su njihova prava, tako da je to jedna od naših aktivnosti da ih upoznamo sa pravima koja im pripadaju i koja ih štite”, govori nam Vildana Džekman, feministkinja i aktivistkinja u Fondaciji CURE.

Šta kada prijavimo nasilje?

Iz razgovora sa sagovornicama saznajemo da je veliki problem i sugerisanje prvih lica koji dolaze u kontakt sa ženom koja doživi nasilje (u najčešće slučajeva to je policija) da treba ćutati i trpiti.

Kao jedina izlazna solucija predstavlja joj se da ona ostane u životu gdje trpi nasilje. Žena koja zna svoja prava, zna šta u slučajevima nasilja može da uradi kako bi zaštiila sebe i djecu. U sklopu istraživanja koje je radila Tatjana Žarković, a u izdanju Fondacije CURE, pod nazivamo ‘Žene koje inspirišu’ na pitanje ‘Kome se vi obraćate za pravni savjet u hitnim slučajevima?’, skoro 40% ispitanica odgovorilo je ‘prijateljima i komšijama’. Pitanje je koliko u stvari žene tu mogu dobiti pravu i validnu informaciju”, govori nam Džekman.

I prema riječima Gasal-Vražalica, nisu rijetki slučajevi u kojima su se žrtve nasilja žalile na slučajeve kada policijski službenici po svojoj subjektivnoj procjeni nešto ne smatraju nasiljem, pa i ne izreknu mjere nasilnicima.

“Ovisi u kojoj sredini živite i koju sreću ćete imati u osobi koja će se u uniformi policijskog službenika pojaviti na vašim vratima. Od toga ovisi izricanje mjera za nasilnika kao i pružanje adekvatnih informacija i poduzimanje daljnjih koraka za zaštitu žrtve nasilja. Mnogo je sredina u Bosni i Hercegovini gdje se nasilje smatra našom tradicijom, tako da mi kao društvena zajednica moramo još mnogo toga učiniti kako bismo to mišljenje promijenili“, poručuje ona.

Izlazak iz kruga nasilja

Sredina u kojoj žena živi i ekonomska ovisnost o muškarcu igraju značajnu ulogu u tome kako će žena iznijeti čitav proces nakon što se odluči da prijavi nasilje. Od ukupnog broja nezaposlenih u Bosni i Hercegovini, 60% čine žene, a u porodicama slabijeg ekonomskog statusa nasilje je učestalije.

“Sva istraživanja koja su sprovedena potvrdila su da žene koje su ekonomski samostalnije, koje su zadržale posao na kojem su bile, koje nisu prebacile imovinu na muža u toku braka izlaze iz zone nasilja mnogo brže i samim tim mnogo snažnije iznesu čitav taj proces, nego žene koje zaista ostaju na ulici”, pojašnjava Džekman i dodaje da je veoma važno da se govori o ekonomskom osnaživanju žena inače, a ne samo u slučaju aspekta kada je u pitanju oporavak od nasilja.

“Ono što jeste svakako važno i o čemu ćemo morati da vodimo računa jeste i upisivanje i knjiženje imovine, osiguranje svoje imovine prije ulaska u brak, osiguranje svoje imovine u toku braka, jer nekako se upravo zbog patrijarhalnog obrasca smatra da muškarac kao glava porodice treba da nosi svu imovinu”, govori ona za magazin Lola.

Foto: safehouseofseminole.org

Sigurna kuća kao rješenje?

Posmatrajući ovu problematiku iz jednog uga, nemoguće je ne pomisliti kako nije u redu da žrtva nasilja zajedno sa djecom napušta porodični dom i započinje novi život u nepoznatom, dok nasilnik ostaje i uživa u domu i imetku koji su zajedno stekli. Postavalja se i pitanje šta će se desiti sa tim nasilnikom u kontekstu neke druge žene, ako institucije ne rade ništa sa njim, već ga ostavljaju u sigurnosti doma.

“Sigurne kuće jesu važne i njih ne treba u potpunosti maknuti iz cijele te priče, ali svakako treba uz Sigurnu kuću uvijek postavljati pitanje prava koja je žena ostvariila živeći u tom zajedničkom domaćinstvu dakle, šta je tu u stvari ona priredila, šta je stekla”, govori Džekman.

Mjera udaljavanja nasilnika jeste važna i treba da se sprovede, ali nikako ni to ne može biti jedina opcija. Žrtvama nasilja treba obezbijediti smještaj u Sigurnim kućama, ali i gdje bi one nakon kriznih intervencija, kratkoročnog smještaja ili duže rehabilitacije, ekonomskog osnaživanja i uopšteno kada se stvore uslovi za to mogle se vratiti u svoju porodičnu kuću.

“Zamislite jednu žrtvu nasilja koja živi u udaljenoj ruralnoj sredini, sa svekrom i svekrvom na donjem spratu kuće, u mjestu gdje su izraženi stavovi da je nasilje u porodici privatna stvar i gdje žena treba da ‘drži jezik za zubima’, sa psihološkim posljedicama zbog dugogodišnje izloženosti nasilju? Da li je za ovu ženu dovoljno da počinitelj nasilja bude odstranjen iz kuće i da li će u ovakvom okruženju njena rehabilitacija biti moguća i da neće biti izložena dodatnoj viktimizaciji, okrivljavanju i nagovaranju od strane drugih članova njegove ili svoje porodice da od svega odustane?”, za Lola magazin govori Lejla Heremić, dipl. socijalna pedagoginja/porodična savjetnica u “Medica” Zenica.

Da bi se uspostavile neke promjene,  problematici nasilja treba  pristupati iz svih uglova društva i posegnuti za “sendvič modelom”.

Foto: Huffington Post Canada

“Treba vršiti pritisak odozgo u smislu uspostave legislative sa nultom tolerancijom nasilja, ali i odozdo pri čemu se samoj temi nasilja pristupa iz svih segmenata društva, promovira nenasilno ponošanje i javno priča o tome, jer nasilje nije privatna, već društvena stvar. Sigurne kuće jesu samo prvi korak, ali ne i poslednji. Generalno, svi su protiv nasilja, ali se nedovoljno čini u tom pravcu. Za razliku od uobičajenih modela Sigurne kuće, u Bosni i Hercegovini imamo i jednu koja odudara od tog modela i upravo je ona taj model o kojem sam prethodno i govorila. Dakle, u Modriči postoji Sigurna kuća za muškarce, koja već šest godina provodi terapijski i savjetodavni rad sa počiniocima i radi na razvoju socijalnih vještina kod muškaraca u zajednici“, naglašava za kraj Gasal-Vražalica.

Pročitaj još

Od iste osobe