Lole iz komšilukaNaslovna vijestO životu

Ko si ti kad umre otac kojeg ne voliš?

Sve što jesmo kao ozbiljni i zreli ljudi svoje korijene ima u djetinjstvu. Svaka naša osobina, navika i strepnja jeste plod onoga što smo dobili (ili nismo dobili) onda kada je bilo najpotrebnije. To nas čini osobama kakve jesmo. Ili doprinosi tome da nismo cjelina.

Piše: Dajana Tadić

/ Foto: Pixabay.com

Djeca rastu od ljubavi. Tinejdžeri se razvijaju od ljubavi. Odrasle osobe identitet grade od ljubavi. I to one koja dolazi sa dvije strane: majčinske, nježne, blage i bezuslovne ljubavi i očinske ljubavi ponekad grube, ali uvijek čvrste i postojane. Ukoliko jedna strana ne postoji, sva priča o odrastanju postaje kao biljka kojoj samo jednu stranu okrećete prema suncu – pola listova nerazvijenih, pola sprženih.

Do svoje 28. godine sam mislila da imam identitet. Mislila sam da imam obje strane ličnosti, da me nedostaci iz prošlosti nisu obilježili, da stojim čvrsto na zemlji znajući ko sam i gdje su mi korijeni. Onda su me ti isti korijeni ošamarili i poljuljali moju savršeno izmišljenju stvarnost. Pojavio se on. On kao muška figura koja je u mom životu nedostajala tolike godine. On kao zaštitnik, vođa, stijena i stub svega, kao sve što je trebalo da me čini jačom i istrajnijom, on kao sve što me je učinilo slabijom. Čovjek koji je dao svoj biološki materijal za moje začeće. U narodu poznat kao otac. Meni je to bio nepuna dva mjeseca, i to u onom najgorem smislu – otac koji se pozivao na tu ulogu onda kada mu je neko trebao.

Uzeo mi je, za dva mjeseca, nekoliko godina života. I to nije bilo zbog brige, zbog pažnje i molitve nebesima da ozdravi. Uzeo mi je godine života jer mi je bilo svejedno. Jer sam onog dana kada sam u bolnicu došla da preuzmem ono što je od njega ostalo bila prazna. Jer nisam znala ko je on. I jer sam shvatila da ne znam ni ko sam ja. Imala sam pola identiteta, pola poznatih gena, pola osobina koje sam prepoznavala u nekome. Druga polovina je otišla s njim prije nego sam je i upoznala. I ništa nije boljelo više od toga. Sve materijalno što mi je od njega ostalo jeste crna kesa teška nekoliko kilograma i nešto sitnog novca. Fotografije porodice koje blijede i izgledaju kao neka davna naučna fantastika. U meni, ostalo je bezbroj pitanja koja tinjaju i jednom će se ugasiti bez odgovora. Ono što ću se, vjerujem, pitati dok sam živa, jeste ko bih bila ja da je on bio tu.

Foto: Pixabay.com

Kažu da se o mrtvima govori sve najljepše. Da im sudi neko drugi. Ne sudim mu, znam da to nije moja dužnost. Ali mu često govorim, najviše kada se molim za spas njegove duše, za oproštaj u svom srcu. Zanima me da li tamo negdje vidi da sam sa svoje 32 godine preživjela rat, siromaštvo, rak, ali ne i njega. Da li zna da mi je uzeo pet godina života – isto onoliko koliko je ona imala kada je unuku upitao kako se zove? Da i danas žalim što ga nisam posjetila poslednji dan u bolnici, jer još gajim nadu da bi me pogledao onako kako očevi gledaju djecu? Da me boli što me njegova smrt ne boli? Da me je sramota jer me nije sramota što nema spomenik? Da zavidim ženama koje brane očevo prezime.

Vjerujem da vidi, zna, on je uvijek znao sve. Osim kad nam je rođendan, kakve ocjene imam u školi, da li sam preležala dječije bolesti, primila vakcinu. I ostale, za njega nebitne sitnice. Znao je sigurno i da ne treba da se pojavi tog oktobra, izmučen, bolestan, sijedi starac izmjenjen do neprepoznatljivosti. Ali je došao, ušetao u naše živote poslije godina u kojima nismo znali ni da li je živ. I ostao, kao nepremostiva prepreka i kamen na koji se spotaknem kada god trebam da opišem sebe. Ostao je kao korijen zakržljao prije nego je i dobio priliku da se razvije. I vuče me prema dole, svaki put kada prilikom upoznavanja izgovorim prezime, svaki put kada me neko pita ko su mi roditelji. Jer mi je ta množina nepoznata.

Foto: Pixabay.com

Kako neko odluči da se neće brinuti za porodicu? Da li postoji neka ustanova u koju odete i odreknete se svoje stvarnosti samo zato što vam je teško, što vam se ne da, što mislite da imate bitnijeg posla? Ili je sasvim normalno na zemlju posijati dva sjemena i ostaviti ih da se razvijaju onako kako duvaju vjetrovi i nailaze kiše ili suše? I da li je normalno očekivati da se ti plodovi razvijaju, rastu i čekaju vas godinama da ih jednom uberete svježe i prepune okrepljenja? Nije! Jer ono što ne zalijevate, ne štitite i ne volite ne može da odraste. Cvijet koji se zaliva samo sa jedne strane neće olistati. Uvenuće, odumiraće polako i bolno, gore nego da ste mu sasjekli stablo pri korijenu.

Odluka da li ćete biti roditelj ili nećete donosi se mnogo prije rođenja djeteta. Kada se ćelija u utrobi majke formira, smatra se da ste izbor već napravili.

Imati djecu nije obaveza. Biti roditelj onima koje ste stvorili jeste.

Pročitaj još

Od iste osobe