Naslovna vijestPorodicaPraktična Lola

Može i u braku jako lijepo da se živi

Može. Sjećam se.

A sjećam se i kako je to bilo kad sam bila dijete, pa sam posmatrala taj brak oko mene. Onaj mojih roditelja.

Piše: Jelena Pralica

/ Foto: Unsplash.com

Sjećam se da sam tad znala da je to nešto idelano, da to baš tako treba. Uvijek, i danas kad znam da to baš tako nije, sjetim se priče koju mi je mama jednom ispričala. Ona i tata su, kao mladi supružnici, razgovarali ko ima više prijatelja. Svako je tvrdio da je baš on uspješniji po tom pitanju. Onda su odlučili da svako napravi spisak svojih pravih, istinskih prijatelja. Pišu li pišu. Naspolijetku, mama je napisala samo tatino ime, on samo njeno. Tad sam znala da i u braku može jako lijepo da se živi.

I danas u to vjerujem. Nema veze što nisam položila taj ispit. Vjerujem da brak nije bauk. Iako svako malo pročitam i slušam o njemu baš kao o takvom. Zapravo, kad malo bolje razmislim, sve što su mi u posljednje vrijeme pričali o braku su neke neuspješne priče.

Foto: Unsplash.com

I onda se okrenem oko sebe. Zagledam se u sve te parove koje poznajeme ili ih samo srećem. Pa, nije to baš tako. Postoje i ljudi kojima je je prijatno u ulozi bračnog partnera. Oni koji se ne osjećaju loše u toj koži. Oni koji ne smatraju da je to kraj njihovog postojanja, kao takvih kakvi su u svojim krvnim zrncima. I oni koji ne dijele tuđe loše iskustvo.

Da, znam i za ljude, žene i muškrce, koji vole svoj brak. Koji je njihova mirna luka, utočište, ugodna sofa sa koje uz kokice gledaju film, i prosto samo leže, nekada ćute, a ponekad se i ljube. Koji žive taj takav dosadni život punim plućima. I baš tako im je najugodnije.

Poznajem ljude koji se vole i nakon tri i više decenija zajedništva, šetaju držeći se za ruke i svađaju se, kad zatreba. Znam da postoje i oni koji i nakon vreća zajedničke soli nisu omrzli jedno drugo, pa su i dalje najbolji prijatelji. Znam i one koji i dalje vole zajedno da putuju, da odlaze na koncerte, u pozorište, koji se ne stide pokazati emocije. Znam da ih je mnogo takvih među nama, koji će otići jednog dana držeći se za ruke…

Foto: Pixabay.com

Otkad je brak postao mrak, pa mahom čitam i slušam o njemu kao takvom? Kad je to postao sinonim za sve ono loše što može da te snađe? I zašto? Zašto je postalo normalno da je ta zajednica nešto što nas sputava, otima od života, stavlja u okove? Zašto, kad bi trebalo da je uredimo mi, a ne neka načela i ne neki drugi ljudi ili okolnosti? I zašto kad nije tačno da je brak bilo čiji kraj, već samo početak nečeg novog, ne nužno lošeg, goreg, osuđenog na propast…

Baš mi je žao kad vidim kako ga danas često tretiramo. I učimo druge o njemu. Ove mlađe, koji, eto, uglavnom slušaju kako je brak nešto zlokobno što će da ih snađe. I zauvijek promijeni i uništi. A nije tako. Može i u braku jako lijepo da se živi.

Vjerujem i znam.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije